Svibanj je mjesec cvijeća, ljubavi i čega ono još? U svibnju cvjeta mnogo cvijeća, i poljskog i vrtnog. Skromne tratinčice i zlatni maslačci po livadama, ponosni tulipani i raskošne ruže po vrtovima. Svibanjske ruže… E, one su nešto posebno. Ne samo u svibnju.
Ruža je i inače posebna. Sve je cvijeće cvijeće, ali ruža! Ona je kraljica cvijeća. Zašto je tako? Možda zbog toga jer se otvaraju polako, a traju dugo. One su klasika, staro plemstvo, profinjene i elegantne poput salonskih dama, ali i oštre, samosvjesne. Znaju biti nježne i mazne, ali ako zatreba, znaju se i oštro braniti. I one male, i one velike. I one crvene, i one žute. A ima ih svakakvih: bijelih, crvenih kao krv, kao staro vino, kao rubin, kao zalazak sunca, žutih kao limun ili kao sunce, pa narančastih u svim nijansama, pa onih roza kao dječji obrazi ili pak šatiranih. Da, ruže su u svojoj raskoši boja svemoćne. I ne samo u raskoši boja.
Što sve može jedna ruža? Bolje je pitati: što ne može? Može cvasti cijele godine, može se penjati uz kuću, može mirisati, može puzati. E ovo zadnje baš i ne. Nikad nisam čula za ruže koje pužu. Da, možda je baš zbog toga ruža kraljica cvijeća. Ona ni pred nikim ne puže. Uvijek stremi uvis.
Neke ruže imaju čvrste i ravne stabljike poput koplja, neke pak tanke i savitljive. I jedne i druge znaju da im je priroda namijenila život usmjeren uvijek prema gore.
Ali ruže nisu samo ukras vrta ili stola, one mogu biti i korisne. Od njih se može praviti rahatlokum, slatko, ulje, parfemi... Ružina ljepota ne prestaje ni kad se osuše. Ma dosta mudrovanja oko ruža. Volim ih i gotovo. Otkad i zašto baš njih nisam sigurna.
Možda zato što smo u osnovnoj školi pripremali predstavu Trnoružica. Scena je trebala biti sva ukrašena ružama, a glavna glumica, odnosno ja, na glavi imati vijenac od ruža.
Dobiti glavnu ulogu u školskoj predstavi nije bila mala stvar. Bila sam važna, najvažnija djevojčica u školi. Tako sam barem onda mislila. Danas ne znam je li to bilo priznanje mojoj dugoj bijeloj haljini ili talentu. Vjerojatno oboje.
Jedna teta koja je bila vrlo skupa krojačica i koja je, gle koje li slučajnosti, uzgajala ruže sašila mi je dugu bijelu haljinu za prvu pričest. Posuta zlatnim listićima, bila je nešto posebno. Tada je, doduše, svaka duga haljina za djevojčicu mog uzrasta bila nešto posebno jer nije bilo takvih materijala kao danas, a ni djevojčice se nisu za prvu pričest tako svečano odijevale. I da ne duljim, djelomično zbog te bijele haljine, a djelomično zbog mog talenta dobila sam glavnu ulogu. Bila sam Trnoružica! Ne sjećam se više jesmo li i koliko puta tu predstavu izvodili, ali ona je dugo, dugo zaokupljala moju maštu.
Učila sam tekst napamet, glumatala po kući, maštala. To je možda jedan jedini put da sam maštala o tome da budem princeza ili glumica. A možda sam tu ulogu voljela upravo zbog toga što Trnoružica zaspi na sto godina i oko nje naraste džungla ruža. Kad prođe određeno vrijeme, kroz tu džunglu se probije princ na konju, poljubi je, ona se probudi i odmah zaljubi u njega. Svi i sve se oko nje probudi i svi su na dvoru sretni.
Više od dvoraca mene su privlačile šume. Da me netko pitao želim li biti šumska vila ili princeza, sigurno bih radije izabrala ovo prvo. Vila je lagana i poletna, druži se sa životinjama, biljkama, potocima, ide kamo hoće i radi što hoće.
Princeze su divne i krasne, ali nigdje ne idu same, i a što je još gore, uvijek zavise od nekog princa na konju koji ih dođe spasiti čim negdje malo zaglave. Bila sam mršava i žgoljava, ali me nikad nitko nije morao spašavati. Ja sam radije spašavala druge. Nisam bila marljiva kao Pepeljuga, ali sam nekako rasla kao ona. Nije doduše bilo zločeste maćehe ni pakosnih sestara, ali sam dugo ostala neprimijećena. Mješavina Pepeljuge i ružnog pačeta. Baka je, nezadovoljna mojim razvojem, vrtjela glavom i govorila da sam suviše krakata i da se previše igram s dečkima.
Moje prijateljice već su uvelike nosile grudnjake, pa je i meni mama kupila jedan, da ga nosim makar na tjelesnom. Moje su se prijateljice već zaljubljivale, a ja sam se još igrala. Nije mi se žurilo. Ali odrasti se ipak mora, a s odrastanjem ide i zaljubljivanje. Ustvari ne znam jesam li se zaljubila ili se jedno prijateljstvo polako pretvorilo u ljubav. Tko bi se toga sada sjećao. Znam samo da je dugo trajalo i da sam plakala i cmizdrila tri dana kad je prestalo. Kad sam isplakala što sam trebala, život je opet postao lijep. Štoviše, još i ljepši nego prije. Pupoljak se polako otvarao. Nije mu se žurilo, uživao je upravo u tom otvaranju. Nove ljubavi su dolazile i prolazile. Neke sa suzama, a neke bez njih. Smatram se sretnicom što to otvaranje nije išlo prebrzo, što sam dovoljno dugo uživala u djetinjstvu, pubertetu, djevojaštvu.
A onda je vilinski svijet dao prednost dvorskom. Da, došlo je razdoblje kad sam umjesto vile radije bila princeza. Studentske godine. Godine osamostaljivanja, samodokazivanja, rasta fizičkog i duhovnog. Nekad sam glumila Trnoružicu, a sada sam se počela uživljavati u ulogu dame. Šuma više nije bila "in", grad i butici zauzeli su njezino mjesto. Ustvari, ona nikad nije iščezla iz mene, ali ja sam je skrivala. Gotovo da sam je se sramila. Nisam željela djelovati krhko i plaho. Nisam željela pokazati da dolazim iz svijeta bajki. Moja literatura više nisu bile takve priče nego modni časopisi.
Teta krojačica je s uživanjem potpomagala moju preobrazbu. I onda sam tako slučajno, na jednom nimalo romantičnom mjestu, srela njega. Mjesto nije bilo ni naročito ni "hoch” ni “nobl". Vrlo, vrlo prizemno. Kiosk. Kupovao je poštanske marke. U to vrijeme to se još moglo na kiosku. Nije bilo ni mobitela ni interneta i ljudi su jedni drugima pisali pisma. Kupovali kuverte u boji, pazili na boju tinte, birali marke. Pisma su ubacivali u žute poštanske sandučiće pa su ih poštari u svojim velikim torbama raznosili od Vardara pa do Triglava.
- Molim i meni marku za pismo. Ne, nije za inozemstvo, hvala.
Pogledi i ruke su nam se sreli kod poštanskog sandučića. Mislim da se i on nasmijao našoj nespretnosti kad smo istodobno pružili ruku da u njega ubacimo svoja pisma.
Nasmijali smo se oboje i ponudili prednost jedno drugome. Nije nam bilo teško ovaj nesporazum pretvoriti u upoznavanje. Nisam u to vrijeme bila baš neka kavopija, ali sam prihvatila poziv. A kava se tada nije kuhala u aparatima, nego u malim ljupkim džezvama. U nekim kavanama koje su njegovale meraklijski duh uz kavu bi donosili i komadić rahatlokuma. Kockicu kao duša mekog slatkiša koji je morao biti uvaljan u šećerni prah. Uvijek je bilo zanimljivo pogoditi kakvog će biti okusa: po limunu, kokosu ili ruži. U nekim kockicama su se skrivali komadići oraha ili lješnika. Ma koliko pohlepna bila na sve orašaste plodove, kad se radilo o rahatlokumu, prednost sam davala onome s mirisom ruže.
A kavu tada nismo pili samo zbog mirisa ili okusa, nego i zbog onoga što slijedi. Kad bismo je popili, na dnu šalice ostajao bi tamni talog. Valjalo ga je razliti po dnu, a šalicu poklopiti tanjurićem i okrenuti naopako. Talog koji se cijedio prema šalici imao je važan zadatak: otkriti što nam donosi budućnost. Iz šara koje su se nalazile na stijenkama kave spretni čitači sudbine proricali su nam budućnost. Bili su sigurni u ono što iščitavaju. Pa sve je bilo tako očito!!! I ja sam uvijek vidjela slike, ali mi slaganje priče baš nije išlo od ruke. Jedino u što sam bila sigurna jest to da će, ako je na dnu šalice ostala mala hrpica taloga, na moju adresu stići novac. Kap koja se nije uspjela odlijepiti nagovještavala je skori dobitak. Pogotovo je to bilo sigurno nekoliko dana nakon što bi moji roditelji primili plaću. U moje proricateljske sposobnosti takve vrste nije trebalo sumnjati.
Kavu s Marijem popila sam na terasi jedne kavane (kafići su tada bili tek u pelenama) i ritualno okrenula šalicu. Čavrljali smo kako to samo mladi u proljeće mogu. O svemu i svačemu. Dvoboj mudrih izreka. Možeš misliti kako smo sa dvadeset i dvije godine oboje bili mudri! Kad sam poželjela podići šalicu s tanjurića, zajedno s njom se podigao i tanjurić.
- Ooo, netko vas želi poljubiti….
- Mislite zbog tanjurića? Ne, to ne znači to. To znači da mi je netko vjeran.
- A ima li vam tko biti vjeran?
- Ili je možda znak da sam ja vjerna.
- Pa trebalo bi značiti i jedno i drugo.
Naš je razgovor skrenuo u vrlo predvidljivom smjeru. Ispitivanje o tome jesam li u kakvoj ljubavnoj vezi. Nisam bila. Put je, dakle, bio otvoren. Djelomično. Ustvari nije bilo ni djelomično, nego je bio zakrčen žbunovima ruža. Sama sam ih zasadila. Nisam, doduše, bila usnula princeza, nego vrlo budna i živahna sanjalica koja je očekivala princa na konju. Princa ili vilenjaka, svejedno. Važno je da sam očekivala nekog posebnog. I zato put do mene nije bio lagan. Krčenje je trebalo biti obostrano, malo-pomalo. Jer kakva bi to priča bila da se sve odigralo jednostavno: sreli su se, upoznali, na prvi pogled zaljubili i… Daleko sam još bila od onoga što dolazi iza "i".
Mario je poput pravog znalca uzeo moju šalicu i počeo iščitavati iz nje sve ono što je želio. Bilo je zabavno slušati ga, a bila bih neiskrena kad bih rekla da mi nije i godilo. Bio je maštovit. Izuzetno maštovit. Nimalo čudno, zar student likovne akademije i može biti drukčiji? Prihvatila sam igru i počela iščitavati njegovu šalicu. Pronalazila sam u njoj cijeli vilinski svijet, junake Ilijade i Odiseje, životinje koje govore…
Jasno je bilo da oboje želimo ponovni susret. To proljeće je proteklo u mirisu ruža i njegova jeftinog losiona za brijanje. Ah, studentski dani…
Kad bismo sjedili u njegovoj sobi, crtala sam likove koji su mi tog trenutka padali na um, izmišljala priče o njima, davala im uloge u kazališnom komadu koji sam tog trenutka i pisala, i režirala, i stvarala scenografiju. Stvarala sam svoju verziju Trnoružice. Mario me gledao i smijao se. Bio je zahvalna publika. Pokazivao je da ga moja igra zabavlja. A onda se jednom uozbiljio i rekao:
- Ana, ti si rođeni slikar, ne znam kako jedna djevojka poput tebe može studirati kemiju. Mislim da bi se trebala baviti slikarstvom, a ne epruvetama. Ti si slikarska Trnoružica koju treba probuditi…
- O varaš se, dragi moj, ne govori ti meni tako o mojoj kemiji. Da nije moje kemije, ne bi bilo ni tvojih boja, ni ljubavi, ma ništa ne bi postojalo. Sve ti je u životu kemija.
- Aha, tako i filozofi kažu za filozofiju, i fizičari za fiziku, i matematičari za matematiku. Možeš govoriti što hoćeš, ali ti u biti nisi kemičarka nego slikarica. Vrijeme je da to shvatiš.
Tada mu nisam željela popusti. Tek toliko da ne bude po njegovom, ali nisam mogla ne pomisliti kako je u pravu. Već sam dulje vrijeme razmišljala o tome da se upišem na neki tečaj slikarstva. Čak sam se bila predbilježila za jedan. Voljela sam slikati cvijeće. Ruže su bile moja omiljena tema. Mario je to znao, zbog toga mi je na svaki naš susret donosio ruže. Nekad jednu, a nekada cijeli buket. A rahatlokum s mirisom ruže postao je naša omiljena slastica.
A onda je došlo vrijeme ispita. Umjetnost je umjetnost, divna i krasna, ali je još veća umjetnost završiti fakultet na vrijeme. Moji roditelji nisu bili baš bogati i valjalo se baciti na učenje. Mario i ja smo se i dalje viđali, ali smo dužinu tih susreta morali skratiti. Teška srca, ali što se mora nije teško. Valjda zato što smo skratili vrijeme izlazaka, učinili smo ih sadržajnijima.
I sve nam je bilo posuto ružama do onoga dana kad sam se ja razboljela. Nije to bila nikakva opasna boljka, ali je tata došao po mene i odveo me kući na maminu njegu. Malo sam bolovala, pa se onda malo oporavljala, pa onda prionula na učenje. Sve u svemu, vrijeme mog boravka kod kuće se oduljilo. Ušla sam u drugi film, u kojem nije bilo Marija. Njegova su pisma stizala i ja sam na njih redovito odgovarala. Ipak, kad sam se vratila u svoju studentsku sobicu i kad sam ga ponovno srela, nešto nije bilo kao prije. Nestalo je čarolije. Razgovor nam nije tekao tako glatko kao nekad. Nestalo je i one lucidnosti i vrckavosti koje su bile najveći ukras naše veze.
Zaostatke sam morala nadoknaditi naporno učeći. Boje koje sam tek učila upotrebljavati sasušile su se čekajući da naučim bez greške izvesti sve kemijske formule. Nije mi išlo. Pauza u učenju se osjećala. Sva sreća da je Krešo bio uvijek spreman pomoći kad bih zapela i nisam znala kako dalje. Mario nije ništa rekao, ali je shvatio da se između Kreše i mene dogodila kemija. Ne samo ona koju smo trebali znati za ispit. Diskretno se povukao iz mog života.
To s Krešom se vrlo brzo pokazalo pogrešnim. Jer, kad smo položili ispit, ispostavilo se da mi ustvari i nemamo drugih zajedničkih interesa i tema o kojima bismo razgovarali. Veza s Krešom se razvodnjela, isparila, ishlapjela. Ali povratka Mariju nije bilo. Nisam ni pokušala. Ni on. I tako smo se izgubili iz vida. Na horizontu se ukazao jedan Ivan koji nije bio ni slikar ni kemičar. Bio je građevinac. Statičar. Točno je znao što gradi i kako treba graditi da se ne sruši. Sve je znao izračunati i predvidjeti. Bila sam očarana njegovim smislom za realnost i praktičnost. I kao što to često biva, nečije se vrline u braku znaju pokazati kao mane.
Sagradio nam je veliku, čvrstu i stabilnu kuću. Vjerovali smo da je i naš brak upravo takav. Da ga ništa ne može uzdrmati. Ne zbog ljubavi koja je postojala među nama, nego zbog naših dobrih proračuna, jakih temelja, trezvenih pogleda na život. Ponosili smo se njima. Sve do jednog ljeta kada smo šećući obalom naišli na slikare koji su sjedili pred svojim štafelajima i portretirali turiste. Pokraj njih su bili naslonjeni i njihovi drugi uradci. Zastala sam kod jedne slike. Buket ruža. Zagledala se u nju i osjetila silnu potrebu da je imam. Uzela sam ju u ruke i dugo gledala. Slikar je primijetio s kolikom pažnjom gledam tu sliku pa je predložio da pogledam i druge. Otvorio je svoju veliku mapu i počeo mi pokazivati. Čarolija boja čudesno je djelovala na mene. Iz podsvijesti su mi izronile slike iz mladosti. Vidjela sam sebe mladu i razdraganu kako umrljana bojama dočekujem Marija i čekam njegov "stručni sud". Obično je bio vrlo povoljan, čak toliko povoljan da sam prestala vjerovati u njegovu iskrenost. Svejedno, nosio me u nove pokušaje i nove svjetove. Slikajući zaboravljala bih sve osim toga da volim jednog Marija koji me je pratio u mojim slikarskim avanturama. Kroz tijelo mi je prostrujila neka zaboravljena energija.
- Ivane, znaš li da sam nekad imala talenta za slikanje? Štoviše, pokušavala sam nešto i naslikati. Navodno ne bez uspjeha. Mogla sam postati i slikarica.
- Ali, hvala bogu, na vrijeme si se opametila. Ne mogu te zamisliti ovdje kako sjediš i poput uličnih svirača zabavljaš ljude.
Njegova rečenica bila je jasno natopljena prezirom prema slikarima. Nešto se u meni pobunilo.
- Ne bi ih nazvala samo uličnim zabavljačima. Za ovo treba imati dara. To ne može svatko. Svi mogu naučiti kemijske reakcije ili kako se gradi most, ali slikati mogu samo izabrani.
- E, hvala ti na toj časti. Čemu uopće služe te njihove mazarije? Dobro, nije da baš ne cijenim umjetnost, da ne volim vidjeti lijepu sliku, ali kad malo bolje promisliš, ti jadnici rade potpuno nekoristan posao.
Prvi put u životu čula sam ga da tako govori. Dobro, nije da mu je bilo prvi put da se tako izjašnjava o umjetnosti, samo sam ga ja drugačije čula…
U meni se sve pobunilo. Učinio mi se potpunim strancem, a ja sama sebi princezom zatočenom u dvorcu. Tada ništa nisam rekla, ali znam da sam od tada počela drukčije slušati sve što bi rekao. Takve izjave ne samo da su nagrizale poštovanje koje sam prema njemu gajila, nego sam ih doživljavala kao atak na moju osobnost.
Kupnja štafelaja, boja i kistova bio je izraz pobune. Slike su postale moj bijeg u svijet bez Ivana i njegove krute realnosti. Sve sam više tonula u njih i s njima provodila vrijeme. Nimalo nisam bila zadovoljna onim što sam razmazivala po platnu, ali sam razmazivala. To je izazivalo bijes u meni. Teško sam se mirila s neuspjehom. A onda se dogodilo nešto što mi je promijenilo život. Ustvari, nije se dogodilo ništa značajno, mala slučajnost i kvrc, nešto je u meni puklo.
Bila sam na služenom putu. Iz sasvim drugih razloga posjetila sam grad svojih studentskih dana, ali kad mi je već ostalo malo vremena, uputila sam se u trgovinu slikarskim priborom. Tada ni sama nisam znala što tražim. Danas znam da sam tražila sebe. Redom sam gledala četkice, palete, boje. Nisam bila baš zahvalan kupac. Trebala sam nešto, a ni sama nisam znala što. To je bilo toliko očito da me trgovac gotovo neugodno upitao znam li što tražim. Zbunila sam se od takve direktne drskosti i promrmljala nešto nesuvislo. Bilo mi je neugodno.
- Mogu li vam možda ja pomoći? - začula sam muški glas iza sebe.
Ne znam je li mi iz podsvijesti izronilo ono Marijevo izuzetno meko "ć", ali osjetila sam kako mi leđima prođoše žmarci.
- Kakvo iznenađenje! Pa koga ja to vidim? To jednostavno nije moguće. Ana, odakle ti ovdje?
- Vjerojatno tražim tebe, a možda i sebe - odgovorila sam kao iz topa. - I kao što vidiš, ne bez uspjeha. Baš je lijepo što si tu.
Kupovina je dalje tekla ubrzano.
- Jesi li za kavu? Može u našu staru kavanu?
- Ako još uvijek postoji.
- Pa nije kao nekad, ali mi imamo dovoljno mašte da je zamislimo ma gdje bili.
Iako se kava više nije služila u džezvama nego je curila iz bezličnog aparata, mi smo joj udahnuli dušu. I prije nego što ju je konobar donio, Mario je izveo jednu od svojih čuvenih čarolija. Izgubio se na tren da bi se vratio sa zamotuljkom nečega u jednoj ruci i buketom ruža u drugoj.
- Dobit ćeš ovaj buket ruža ako pogodiš što imam u drugoj ruci.
- Pa sad, pametna jesam, ali ne toliko da bih mogla pogoditi što si to sad iskemijao. Čekaj malo, pomozi mi.
- Je li predmet? Mislim onako knjiga, suvenir ili nešto za uspomenu…
- Nije.
- Miriše li?
- Pa nije da ne miriše, ali mu to nije glavna osobina.
- Je li za jelo?
- Jest.
- Znam. Rahatlokum s mirisom ruža.
- Voliš ga još uvijek, zar ne? Kako bi inače pogodila.
- Uh, al' je to teško. Dolaziš mi s buketom ruža i donosiš nešto što se konzumira uz kavu…
- Pa, Trnoružice, svaka ti čast. Jest da više nisi pupoljak, ali i stadij ruže ti posve dobro stoji. Što je najvažnije, sačuvala si svoju maštu.
- Pa kako se uzme.
Htjedoh reći da sam spavala sto godina, ali sad je, evo, došao princ i probudio me. Umjesto toga izustila sam samo tiho:
- Imao si pravo, ja sam slikar. Odlučila sam nadoknaditi propušteno. Spasiti što se spasiti da. Možeš li mi pomoći?