Azamát Nabiullin je Tatar. Prvak je baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Pleše sve najznačajnije role muškog baleta. Već 11 godina živi u Hrvatskoj. Prvo u splitskom baletu, zatim u zagrebačkom. Izvrstan je predstavnik famozne ruske baletne tradicije i umijeća. Školovao se u Ufi i u Sankt Peterburgu. U Zagrebu je zasnovao obitelj. S glazbenicom, violisticom Ana Marijom Šir, ima dvoje djece, Aleksandru i Ruslana. U sjajnoj je tjelesnoj kondiciji i tvrdi da su baletani fizički spremniji od vrhunskih sportaša. U 13. stoljeću Tatari, vješti okrutni konjanici sa sabljama, lukom i strijelama - jedini su u povijesti, zajedno s Mongolima pod vodstvom Džingis-kana - osvojili gotovo cijelu Rusiju. Prodrli su i u Europu - čak do Hrvatske. Legenda kaže da smo ih porazili na Grobničkom polju. Sada nam Tatari dolaze pojedinačno i vrlo su miroljubivi... kao Azamat Nabiullin. Azamat dobro govori hrvatski, naravno, s ruskim akcentom i melodijom...
Sretan rođendan!
- Hvala. Otkud znate...?
Piše na internetu... Rođen 27. lipnja 1978. u Sibaju u Baškiriji, Baškorostanu.
- Nema više tajni, od pojave interneta, društvenih mreža i blogova...
Ima ih, ima. Uvjeravam vas... Ali, nije tajna da Tatara ima po cijelom svijetu...
- To je istina. Ima nas svugdje. Veliki baletan Rudolf Nurejev bio je Tatar, princ Feliks Jusupov, Tatar, ubio je strašnog monaha i vidovnjaka Raspućina... prije sto godina. Danas su slavni Tatari tenisači Marat i Dinara Safin, manekenka Irina Shayk, nogometaš Rinat Dasajev... ima nas. Najviše u Rusiji, jasno. Živimo u osam raznih ruskih oblasti, najviše u Republici Tatarstan. Naš moto na tatarskom jeziku je ‘Bez buldirabiz’ što znači - ‘Mi možemo’.
Znate li da smo vaše pretke, navodno, porazili u 13. stoljeću? Blizu Rijeke, a i kod Trogira gdje se od straha sklonio kralj Bela IV.? Ivan Kukuljević Sakcinski piše o ‘pobjedi Hrvatah nad groznimi Tatari’...
- Čuo sam nešto o tome. Možda je bilo tako, a možda i nije. Uglavnom, Tatari nisu osvojili Hrvatsku. Ja sam došao bez konja, bez sablje, bez luka i strijele. Hrvati su vrlo ugodan i ljubazan narod. Zemlja vam je - savršena. To je iskustvo jednog suvremenog Tatara. Moje. Tatari nisu više ratnički narod... Riječ dolazi iz grčke i rimske mitologije. ‘Tartaros ili tartarus’ je onaj koji je izašao iz pakla... Pakleni jahači... iza kojih nije ništa živo ostajalo... Tatari nisu Mongoli, ali su se spojili s Mongolima i izmiješala se krv. Mi jesmo Azijati. Govori se da na području bivšeg SSSR-a danas nema ni jednog čovjeka koji nema bar malo tatarske krvi.
Znači, i Vladimir Putin ima barem malo tatarske krvi?
- Moguće. Pa vidite kako je on snažna osoba.
Vi nemate karakteristične azijatske kose oči.
- Sada više nemam, ali do 18. godine sam imao.
Vaša domovina je ruska Republika Baškortostan, Baškirija. To je pod Uralom?
- Ne, to je baš na Uralu, na planini.
Glavni grad je Ufa...
- Da, grad na rijeci Bijela, koja utječe u Kamu, a ona u Volgu. Prvo je tu bila tvrđava, onda je nastao grad. Veći je od Zagreba. Službeno ima milijun stanovnika, a stvarno - dva milijuna, jer ima puno neprijavljenih... Između nas i Turske su Gruzija i Armenija. Između nas i Hrvatske su Ukrajina i Mađarska. Nemamo more, ali imamo rijeku. Legenda kaže kako je prvi čovjek koji se popeo na brdo gdje je danas Ufa, umoran uzdahnuo ‘Ufff... Alahu’. Tako je nastalo ime - Ufa.
Tko je odlučio da mali Azamat postane plesač? Mama i tata?
- Sam sam odlučio. Po Rusiji vam stalno putuju ‘skauti’ koji traže razne talente po školama, po plesačkim studijima... Sa osam godina sam krenuo u jedan plesni studio, a s deset sam upisao balet. Istovremeno sam i plivao, bavio se sportovima i crtao. Vidjeli su me ti skauti i zamolili da dovedem roditelje na razgovor. Rekli su mojoj mami da sam talentiran za ples. Mama me pitala želim li ići učiti balet. Rekao sam ‘da’, iako s deset godina nisam uopće razumio što je balet i što ja zapravo želim. Iskreno, počelo je kao dječačka avantura. Ali, već od djetinjstva sam želio otići živjeti negdje drugdje...
Znali ste da postoji svijet i izvan Sovjetskog Saveza?
- Ne. Nisam. Mislio sam da je izvan Sovjetskog Saveza - svemir. Kad sam imao 15 godina išli smo, mi mladi plesači, prvi put u Europu, u Nizozemsku. Meni je to bilo zanimljivo, a stariji plesači su se tresli od šoka i od straha, posebno na graničnoj carini. Jer, carina je značila - susret s KGB-om. Tada su Nurejev, pa zatim i Barišnjikov i Makarova pobjegli na Zapad. To sve nam je stvaralo ozbiljan kompleks prema ostalom svijetu, posebno prema zapadnim zemljama. Zašto mi živimo tako, kad bismo mogli živjeti kao Nizozemci, na primjer? To me mučilo.
Kako su mama i tata reagirali na vaše čuđenje i pitanja?
- Nikako. Tri nas je brata, ja sam najmlađi. Brinuli su za obitelj, za nas. Otac je bio liječnik, poznati kirurg. Ali je tada, u mojoj mladoj dobi, umro u bolnici. Tek 23 godine kasnije smo saznali da je umro zbog liječničke pogreške i nemara bolničke sestre. To je KGB krio, jer se nikako nije smjelo objaviti da u Sovjetskom Savezu poznati doktor može umrijeti zbog nepažnje bolničkog osoblja. Ubrzo sam otišao na studij baleta u Sankt Peterburg. Učili su me pedagozi slavne Akademije Vaganova, posebno Oleg Germanović Sokolov, s kojim su radili i Roberto Bolle i Igor Zelenskij. Petrograd je zaista bio kulturna prijestolnica SSSR-a, a sada je i Rusije. Puno vaših plesačica i plesača pohađalo je Akademiju Agripine Vaganove. Kad te podučavaju pedagozi te vrhunske svjetske škole baleta - zaista postaneš izvrstan plesač.
Jeste li žrtvovali djetinjstvo kakvo su imali ostali dječaci, koji nisu plesali?
- Nisam to tako shvaćao. Nije mi smetao taj dril. Imao sam ambiciju i uspio... Dobio sam ‘krila’ i samopouzdanje tek u internatu... gdje smo mi budući plesači živjeli za vrijeme školovanja. Ja sam ponosan što sam baletan. Ali, priznajem - ima puno odricanja. To jest težak život. Znate, ja od svoje desete godine živim sam i odlučujem sam. Danas sinovi žive s roditeljima do 30. godine! A, tko brine o naciji, ako ne ti mladi ljudi? UNESCO je zaštitio profesiju baletana i posao rudara istom mjerom... U Hrvatskoj, nažalost, baletni umjetnici i umjetnice nisu još odgovarajuće zaštićeni. Ovdje smatraju, valjda, do to nije neki ozbiljan umjetnički posao... U Rusiji smo izvrsno zaštićeni. Imamo beneficirani staž, dobre penzije i zauvijek smo poštovani.
Zato ste vi, Rusi, najbolji baletani na svijetu.
- Zaista jesmo, a to je rezultat sustava, vrsnog obrazovanja, odgoja i vježbanja. Ipak, moram reći da u svijetu ima i izvrsnih talenata i plesača - koji nisu Rusi.
Imate li vi, rođeni Tatar, svog konja doma u Ufi?
- Nemam, nažalost. Tamo svaki seoski dječak zna jahati. Ja sam odrastao u gradu. Ali, jako želim naučiti jahati i naučit ću. Jednom. Sad moram stalno paziti na svoje tijelo, na mišiće, na zglobove, na tetive, na ligamente. Ne smijem jahati, ne smijem skijati, ne smijem se voziti na biciklu, ne smijem juriti na motociklu, ne smijem skakati s padobranom, a tako bih baš to htio... Puno toga jednostavno - ne smijem...
Vaši poroci? Pušite li, na primjer?
- Ne više, prestao sam prije pola godine.
Zar baletan smije pušiti?
- Većina nas plesača smo pušači. Kad redovito treniramo, a treniramo svaki dan, onda se pluća brzo očiste od mogućih otrova... Poznajem plesačke zvijezde iz Rusije koji ‘puše kao Turčini’... po dvije, čak i tri kutije dnevno, muški i ženske... boemi smo. Time smanjujemo stres...
Kod nas u Hrvatskoj nemamo mnogo muških plesača... zato vas ‘uvozimo’.
- Čini mi se kako se to tu ne smatra ‘muškom profesijom’.
Roditelji kod nas nisu naročito sretni kad im sin veli - bit ću baletan. Zašto?
- To jest dosta konzervativan pogled na baletnu umjetnost. Do vašeg naroda nije doprla informacija da je to - plemenita profesija. U Drugom svjetskom ratu su naši baletani išli plesati čak i na front kako bi sokolili vojnike. To im je bila čast. Podizali su borbeni duh svojim braniteljima... bili su i oni junaci.
Baletani su nužno gayevi?
- Nisu. Ja nisam gay. Među baletanima je isti postotak gayeva koliki je i u cijelom društvu. Ništa više. Baletani imaju stila, pogotovo u Francuskoj i Italiji. Baletani dobro izgledaju, paze na svoje tijelo. Nikad nisu debeli. To je kultura tijela. Neki su feminizirani, neki jesu gayevi. Ali, to me ništa ne smeta. U početku razvitka čovjeka svi muškarci su plesali, pjevali i crtali po stijenama špilja. Mislite li da su svi bili gayevi? Ja sam hetero, ali imam prijatelje gayeve. Ništa neobično...
Odlazite li ponekad u rodnu Rusiju, u Baškiriju, u Ufu?
- Idem, mama mi je tamo. I dva brata.
Pokazali ste mami njene unučiće?
- Samo kćerku, Sašu. Malog Ruslana još nije vidjela. A, bila je mama i kod nas, u Hrvatskoj. Fala Bogu, imamo Skype, pa se vidimo... Osim toga, razveli smo se Ana Marija i ja...
Rastali ste se?
- Jesmo. Ali, ostali smo izvrsni prijatelji. Djeca su pola tjedna kod mene, pola tjedna kod Ana Marije. Sve je u redu. Za djecu oboje brinemo.
Split je bio prvi hrvatski grad u kojem ste plesali?
- Ne, bila je Pula. Plesao sam u pulskoj Areni još kao član baleta iz Sankt Peterburga. Tada me Almira Osmanović pozvala. Stigao sam 2004. u Split i plesao na premijeri ‘Don Kihota’. Došao sam na tri mjeseca i ostao u Hrvatskoj do danas.
Imate li hrvatsko državljanstvo?
- Imam. Hrvatsko i rusko. Vrijedno je imati hrvatsko državljanstvo. Sad sam i stanovnik Europske unije.
Radni vijek baletana i balerina je kratak... što ćete raditi u budućnosti?
- Mislim da ću učiti mlade. Namjeravam imati seminare, ljetne škole za domaće i strane plesače. Imam znanja, sjajno sam školovan, imam iskustva na pozornicama svijeta. Mogu biti vrlo koristan. Ja sam - ruski baletan.
Ima li, osim vas, još Tatara u Hrvatskoj?
- Ima. Jedna mi je kolegica, balerina Ervina Sulejmanova. Ona je krimska Tatarka.
Govorite s djecom, Sašom i Ruslanom hrvatski ili ruski?
- Ja samo ruski, od njihova rođenja. Mama, Ana Marija, hrvatski, naravno. Govore izvrsno oba naša jezika.
Jeste li otkrili koje su naše mane?
- Pa, volio bih vidjeti što više mladih koji su rano započeli svoje samostalne karijere. Svoj život. Osamostaliti se od roditelja i napraviti vlastitu djecu... To je pitanje nacionalnog, a i osobnog samopouzdanja. Vi ste kreativan narod, učinite to. Volio bih da ste, u tom pogledu, hrabriji. Budite poduzetniji...
Glumite li dok plešete? Učili ste glumu?
- Naravno. Obavezno se uči i gluma u ruskim baletnim školama.
Jeste li naučili kako izbjegavati ozljede pri plesu? Kako očvrsnuti?
- Jasno, i to nas uče: kako da prođemo svoj baletni vijek sa što manje ozljeda. Učimo izbjegavati ozljede. Važna je organizacija svakog baletnog dana. Mi vježbamo svaki dan. U Zagrebu imamo jednu veliku i jednu malu dvoranu, koje su stalno zauzete. Trebala bi nam još jedna, nedostaje nam, jer trošimo suviše vremena čekajući na dvoranu. Uz to, imamo pretvrdu pozornicu. Rekonstruirali su ju i napravili pogrešku: umjesto dasaka stavili su ploče koje su tvrde poput betona, a morale bi biti mekše, elastičnije, moraju amortizirati naše pokrete i skokove, posebno doskok. To smeta i ozljeđuje nam zglobove, ligamente i kosti. Muškarci skaču visoko, a žene plešu na ‘špicama’, na vrhovima prstiju... Lako dobijemo upale mišića, uganuća zglobova. Meni najviše fali to slobodno vrijeme i san, koji najbolje oporavlja i regenerira plesače i plesačice.
Imate li posebne metode čeličenja tijela?
- Moraju nam raditi apsolutno svi mišići. Sportašima, kako kojem, tek određeni mišići, ali ne svi. Postoji jedna metoda čeličenja tijela, zove se Sistem Porfirija Ivanov. To sam prošao u djetinjstvu. Ujutro i navečer izlaziš u prirodu, na livadu, nosiš sa sobom dvije kante ledene vode i - proliješ ih po svom tijelu. Jednu pa drugu kantu. To radiš svaki dan, cijelu godinu, dvije, pa i tri. To je strašno, ali savršeno čeliči tijelo. Radiš to bez obzira je li je na livadi plus 30 ili minus 30 Celzijevih stupnjeva. Puno veće zadovoljstvo je to raditi na minus 30... Taj šok, zapravo, liječi čovjeka. To je dokazano. Postoji još jedna, drastičnija metoda: uđeš u veliki frizer u kojem je minus 50 pa ostaneš unutra dvije minute... To nisam isprobao.
I danas izlijete te dvije kante vode s ledom po glavi i tijelu?
- Da. Povremeno. Zato sam zdrav. Tuširam se u mrzloj vodi. Svaki dan.
Što znači vaše ime - Azamát? Prvi put sam ga čuo u filmu ‘Borat’.
- Naravno, a ima ga i kod Ljermontova, u romanu ‘Junak našeg doba’. Tamo je lik, knežev sin Azamát, koji prodaje svoju sestru Belu. Za konja. U mom tatarskom narodu Azamát znači: Spasitelj naroda ili - Veliki moćnik.