ZAGREB - Matija Ferlin veliki je kapital hrvatske plesne scene. Poseban i u svom doživljaju i u njegovu izričaju. Autentičan lokalni dečko koji je iz svoje sredine uzeo najbolje, vidio svijeta, a ostao joj nekako naturalno lojalan. Duboko religozan, oblikovan u neokatekumenskoj zajednici, tankoćutan i snažno povezan s roditeljima i dvojicom braće, što ga je, nakon školovanja u Frankfurtu i Amsterdamu, svih inozemnih uspjeha, dugogodišnje suradnje sa Sashom Waltz, poslije devet godina i vratilo natrag u Pulu, gdje stvara od 2007., čineći polako suvremeni ples - pulskim brandom.
Prvo dramski studio
Večeras u Zagrebačkom plesnom centru Ferlin ima premijeru “Sad Sam Lucky”. Za razliku od njegovih ranijih predstava u kojima se bavi sobom i svojim emocionalnim stanjima, ovdje kao izvor istraživanja i inspiracije ima - nekog drugog. Predstava je vrsta fizičkog hommagea slovenskom avangardnom pjesniku Srečku Kosovelu. “Sad sam” ustvari je “ja jesam”, što znači “u ovom trenutku se bavim istraživanjem ovoga i ovoga…”, objašnjava Ferlin naslov.
Plesati je počeo sa šest, a koncem osnovne škole uključio se u dramski studio. Tamo je učio uz Jadranku Đokić, Borka Perića, Dijanu Vidušin, Rominu Vitasović, Helenu Minić i Nenada Hrvatina. Na koncu se ipak vratio plesu. “Ta dramska sekcija mi je nevjerojatno edukativno iskustvo, a bila je i terapeutska. U ranom pubertetu sam dosta mucao. Za vrijeme edukacije na dramskoj mucanje je nestalo, sad se pojavljuje rijetko, samo ako sam jako uzbuđen, mucam na samoglasnike…”
Dobri ljudi
Za hrvatsku plesnu scenu reda pridjeve “bogata, strpljiva, entuzijastična… ima ogroman potencijal”. Što joj, osim infrastrukture i novca, najviše nedostaje? “Umrežena je bolje s ostatkom Europe nego što smo mi jedni s drugima. S druge strane, jako je centralizirana na Zagreb. Mi, grupa autora koji radimo u Puli, imamo namjeru tamo i ostati. No, treba povezati Split, Zagreb, Pulu i Rijeku, treba nas umrežiti. Naša plesna scena je 99% nezavisna i treba stvoriti ozbiljnost u dijalogu i vredovanju te umjetnosti.”
Otvaranje dugo najavljivanih plesnih studija pri Dramskoj akademiji u Zagrebu možda će i za suvremeni ples i za balet biti znak boljih vremena...
“Naši plesači sad se uglavnom školuju u Amsterdamu, Roterdamu, Salzburgu, Bruxellesu, Essenu, francuskom Angersu. To su škole koje imaju svoj jasan stav, i po tome se izdvajaju od nekih drugih škola. I u Hrvatskoj ima ljudi koji su sposobni napraviti dobar i unikatan program. Bitno je da to bude program zbog kojeg će dolaziti i stranci. Da sad imam 18 godina, a ovo iskustvo i znanje, te da moram odabrati ljude kod kojih bih učio u Hrvatskoj, to bi, između ostalih, bili Goran Sergej Pristaš, Ivana Sajko, Aleksandra Janeva, Damir Bartol Indoš, Irma Omerzo, Selma Banich… ”
Kamenčić u vodi
U Puli se suvremeni ples izborio za svoje mjesto, vrata im je prije pet godina otvorilo Istarsko narodno kazalište.
“To je kazalište koje u većini vremena funkcionira kao dramsko, ali su dali prostor i za plesnu umjetnost. Mislim da taj primjer trebaju slijediti i druge kuće. Ne mislim pri tome na Gavellu koja ima pet-šest predstava tjedno, već na manja kazališta. INK je otvoren stotinjak dana u godini, za ostale dane nema program i dobro da se bavi i drugim izričajima.”
Nekad je veća satisfakcija raditi u Puli, nego u Berlinu. “Publika u Puli nije selektivna, dopušta da je iznenađujemo. To je kao kad baciš kamenčić u vodu pa on radi rezonance. Mogu to, iz iskustva, usporediti s Berlinom, gdje je sve odavno isprofilirano do kraja. Kad tamo baciš kamenčić, rezonanca je mala, a u Puli zahvati širok spektar ljudi. Vidim to i u obitelji. Roditelji su mi oduvijek bili velika podrška, iako oni nisu umjetnici. Tata je bio bravar, mama ekonomistica. Kad je tata vidio prvu predstavu, kazao je: ‘Ča za to smo te slali u školu, da se sad ti lupaš mikrofonom u glavu…?’ Šest godina poslije, feedback koji dobijem od njega jest puno konkretniji: ‘Onaj dio... tamo ti pada ritam!’ To je jasan primjer edukacije publike.”