Kažimo da je “Smrt u Veneciji/Pjesme mrtvoj djeci” Thomasa Ostermeiera veoma osjetljiva predstava. To znači da neće svaki put uspjeti. Njezin umjetnički duh lako odluta i ne pojavi se više. Još dodamo li raspoloženje publike kao možda presudan moment, lako joj se dogodi da se posve ohladi. Upravo se to zbilo u zagrebačkom HNK s izvedbom kojom je otvoreno jedanaesto izdanje Festivala svjetskog kazališta.
Lirski prikaz
U Žutoj Kući publika je glumcima pod nogama (ako nije izolirana u ložama) i to je već po sebi udaljava od ovakvih lirskih prikaza kakvi zahtijevaju pogled u ravnini glumčeva lica. Još ako odozdo moraš pratiti izdignut krupan video sa samim protagonistima, a što ga snima uživo Benjamin Krieg, teško se uživjeti, pogotovo što se istodobno trebaš prepustiti tužnim Mahlerovim popijevkama. Pjeva ih protagonist Josef Bierbichler, tumačeći lik koji je Mann ugrubo i sačinio prema Mahleru. To je starac intelektualac na odmoru u Veneciji. On pjeva svojoj mrtvoj mladosti i, kako misli, mrtvoj budućnosti dječaka Tadzija, koji je nekovrsni starčev antagonist. Igra ga tinejdžerski erotizirano, u kupaćim gaćicama, Maximilian Osterman. Starac je u njega platonski zaljubljen, a možda je samo putem njega zaljubljen u svoju mladost, tko zna, no elementi žudnje su nazočni ako i suptilni. Atmosfera dakako nije vedra. Protagonist pjeva dakle Mahlerove “kindertotenlieder”, “pjesme mrtvoj djeci”, odnosno njihove dijelove.
Bierbichler ih izvodi istančano-promuklim, precizno-tugaljivim tenorom. Posrijedi je dakle svojevrsni pokretni i pjevani imaginarij osjećaja, u službi kojeg je uživo zaposlen Timo Kreuser, pijanist a i skladatelj scenske glazbe, zamišljene kao suvremeni, čak rockerski pojačivač.
Tri sestre
Još graciozno plešu i pretrčavaju tri Tadzijeve sestre, igraju ih Martina Borroni, Marcela Giesche i Rosabel Huguet, tu se i njihova debela guvernanta gega te još neki ljudi povremeno pritrčavaju. Pa se onda iznenada pojavi i čisto intelektualna konstrukcija komada, svojevrsna posljedica možda redateljeve autoerotičnosti, pa nam se sa scene kaže da je sam Thomas Mann mrzio tu svoju novelu, nazvavši je u pismu bratu nepotrebnom i nepismenom...
Scena Jana Pappelbauma pirandelovski je nedovršena, tek tri pokretna prospekta od platna i jedne stepenice, renesansno široke, udesno prema nedogledu. I nešto pokućstva te dakako klavir i jedna tonska kućica. Kostimi Bernda Skodziga daju svijetli, prozračan kontrapunkt crnini prostora i zbivanja.
Teško je sve to ujednačiti i uvezati, a možda je presudan udarac ovoj izvedbi zadala nepotrebna intervencija potaknuta možda redateljeom znatiželjom. Dakle, umjesto da slušamo lijep njemački Josefa Bierbichlera, koji kad ne pjeva postaje pripovjedač, mi slušamo još mladenački glas Svena Medvešeka.
Dakle, Bierbichler započne regularno pa se utiša i Medvešek stane odnekud govoriti prijevod. Budući da se i nakašljava, očito je da čita. Pritom uzima jedan sasvim pogrešan ton, povišeno-radostan, pa stječeš dojam da predstavlja bajku o Trnoružici djeci na školskoj priredbi.
Nepoticajna energija
Na koncu, scena ogoli, a odozgo stanu slijetati konfete od spaljenog papira, poput krpa crnog snijega i među njima, uz glazbeni krešendo, zaplešu one tri Tadzijeve sestre, nage i hitre.
To je finalni pokušaj da se, u boljem slučaju, pojača dojam, a u lošijem, prekrije dosadu. Ta dosada zahvatila je otprilike polovicu publike. Polovica je bila zadovoljna. U cjelini, pomalo dakle napeta i nepoticajna energija glumcima pod nogama. Ukratko, intimna ali i beskrvna predstava bez posebne šanse na ovakvoj sceni i uz ovakve intervencije...