Nema popularnijeg čovjeka u Zagrebu od Ante Čačića! To sam spoznao jučer provevši dan s hrvatskim izbornikom. Počelo je s kavicom na Trgu bana Jelačića, gdje se zapravo i nije moglo razgovarati, jer su dolazili znani i neznani kako bi se fotografirali i rukovali s Čačićem. Svi su čestitali, neki su ga grlili, vidio sam ljude kojima su curile suze niz lice...
Dobro sam se nasmijao kad mu je prišla skupina Japanaca, njih sedam ili osam. Naklonili su se onako kako već oni čine i zamolili ga za skupnu fotografiju. Bože moj, zar i Japanci prepoznaju Čačića?! Onda su stigli i neki Španjolci, dva bračna para. Opet ista priča.
Nakon jedno sat vremena u kojem nismo stigli progovoriti ni jednu rečenicu, jer je stalno netko prilazio stolu za kojem smo sjedili, odlučili smo promijeniti lokaciju, pa Ante nije imao ni sekunde vremena. Ali stalno je bio nasmiješen, nikoga nije odbio. Živi prekrasne dane.
- Ovih nekoliko dana nakon Eura daleko su najljepši u mojoj karijeri. Jednostavno uživam kad vidim sve ove ljude koji su ponosni na hrvatsku reprezentaciju - kaže Čačić.
S glavnoga zagrebačkog trga odlučili smo otići na neko manje frekventno mjesto. Završili smo u kultnom maksimirskom restoranu Domagoj koji je u ljetnim mjesecima nešto manje posjećen nego u vrijeme nogometne sezone. Tamo je opet uslijedio "show". S obzirom na to da je u blizini otvoren novi bazen, bilo je neobično mnogo gostiju. Kad smo ušli kroz vrata, uslijedio je pljesak prisutnih. U trenutku kad smo sjeli za stol, prišao je sredovječni čovjek.
- Moje ime je Ivan Rajković, vlasnik sam Medikola. Oprostite, ovo nije moj stil, ali morao sam doći i stisnuti vam ruku, gospodine Čačiću. Sve ste nas učinili ponosnim, ujedinili ste Hrvatsku. Svaka vam čast, treba nam više takvih ljudi u Hrvatskoj.
Onda su počeli dolaziti i drugi, opet ona ista slika s glavnoga zagrebačkog trga. Konobari Robi, Stanko i Majer, legende Domagoja, onda su nas odveli u jednu posebnu prostoriju za "specijalne goste", gdje je konačno bilo malo mira. Zapravo, ovo i nije bio klasični intervju s hrvatskim izbornikom, jednostavno smo se našli, poznajemo se već 25 godina. Priča je išla sama od sebe, pa sam tako pribilježio najzanimljivije detalje, nisam pazio na redoslijed tema, već sam bilježio Čačićeve rečenice koje su se pojavljivale u razgovoru.
- Gledaj, prije osam mjeseci smo bili upitni kao sudionici Europskog prvenstva. Igramo bez gledatelja, poziva se na bojkot, katastrofa, govor tijela igrača govori da im je tlaka igrati za reprezentaciju, a s druge strane su ponosni da su tu... Trebalo je sve to pokrenuti, sačuvati reprezentaciju i dovesti je do toga da tako izgleda u Francuskoj. Nikada Hrvatska u kontinuitetu nije odigrala takve četiri utakmice, nikada - pričao je Ante.
Naravno da je to trenerski rukopis. Na pitanje je li doista tako, sam se nasmijao.
- Kaj ja imam pričati o tome? Ljudi su sve vidjeli. Svi relevantni čimbenici govore sljedeće. Ni na jednom velikom natjecanju Hrvatska nije odigrala na tako visokoj razini. Ili, recimo, u 12 godina kapetan Srna nikad nije odigrao tako dobro. Nikad Luka nije tako odigrao, nikad Rakitić nije tako odigrao. Igrači su govorili umjesto mene, to je moja najveća satisfakcija.
Čačić će kazati i ovo...
Žao mi je onih koji ne misle da smo pobjednici
- Zašto smo mi pobjednici? Velika većina hrvatskog naroda nije ravnodušna, veseli se, plaće... Ljudi su prepoznali naše zajedništvo, koje je toliko potrebno na svim razinama u ovoj zemlji. Učinili smo ljude ponosnima. Svi smo ponosni na koji način su hrvatski navijači navijali za nas, na koji način smo prezentirali tribine i teren. To je bila Hrvatska, naša domovina. To je najveća dobit. Zato sam ponosan do boli. Nemam problema s kritikama, dapače, ali kad se udara ispod pojasa, onda je to grozno. Konačno, ne želim se hvaliti, ali igrači su na ovom Euru rekli što misle o izborniku! Na svakom treningu i utakmici. Zato neće mene nitko cijeniti po tome je li lopta mogla dva ili tri centimetra biti preciznija protiv Portugala, a s druge strane je najbolji igrač svijeta prvi put pucao po golu, a lopta se. eto, baš odbila do Quaresme. O meni su sve rekli igrači, na to sam beskrajno ponosan. Hrvatska je imala svoj gard, pokazala je kako se treba ponašati i djelovati, pokazala je izvrsnost u svemu. Zato smo veliki pobjednici. Svatko tko misli drukčije, pljuje po sebi. Meni je žao tih ljudi, imaju problema s svojim životom. Taj malo dio koji je bio nesretan što smo mi bili dobri, bučni su i dobro raspoređeni, ali - uzalud vam trud svirači.
Gdje je bio Zvonimir Boban?
- Gdje je bio Zvonimir Boban? Nije bio ni na jednoj utakmici. Nije se oglasio. Razočarao me. On je sad djelatnik FIFA-e, zar nije mogao doći podržati reprezentaciju s kojom je osvojio broncu u toj istoj Francuskoj? Zvone, ne radi se tu o pojedincima, nego o reprezentaciji Hrvatske!
CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN!