Prokleta sudbina! Zar u svakoj drami Hrvati moraju biti tragičari? Uvijek neka lopta ode pokraj vrata, svaki put neki gol završi u našoj mreži. Modrićeva generacija ostala je u reprezentaciji gubitnička, popadali su na koljena, to je slika Eura za Hrvatsku, ispadanje koje se nije trebalo dogoditi. Od protivnika koji sigurno nije bolji.
Toliko su mnogo htjeli i najavljivali, a već nakon osmine finala idu doma. Čačić nije ostvario cilj. Joj, pa svi ti komplimenti za igre u skupini još više bole kad znamo da su Poljska, Wales i taj Portugal, koji nije ni sjena negdašnjem, u četvrtfinalu.
Karpov i Kasparov bi na ovom pozavidjeli. Ni njihovi obračuni nisu bili takva šahovska nadmudrivanja. U 120 minuta Hrvatska si je priskrbila tri, Portugal ni jednu pravu šansu za gol, do pogotka Quaresme u 117. minuti iz kontre. Nevjerojatno, naši su 17 puta pucali, ni jednom u okvir vrata.
Cristiano Ronaldo stjeran je u krletku, ali Hrvatska je to skupo plaćala, opterećena taktikom odigrala je pozicijsku utakmicu, bez odlučnosti. Nije hrabro napala kao Turke i Čehe... Zapravo, nitko nije preuzeo inicijativu, premda su Vatreni imali 59 posto posjeda lopte. Hrvatska je zatvorila Portugalu bokove, no Perišić, koji kao da je imao ugašene motore, i Brozović puno su se trošili u defenzivi, a Vatrenima je nedostajala napadačka ideja. Kako Mario Mandžukić u još jednoj utakmici nije bio nikakav faktor, Hrvatska je djelovala poput skutera na uzbrdici, a Portugal, ograničen kvalitetom, čekao je svoj trenutak. I dočekao.
Čim se zna da je Domagoj Vida imao jedine tri prave šanse za nas, jasno je da je Hrvatska podbacila u napadačkoj igri. Ali opet je napravila više od rivala i još jednom nije imala sreće. Euro na kojem smo se nadali daleko većem dometu, završio je u suzama kapetana Srne i kolega. Kao ponovljene slika 2008.
