Kad je najteže treba se našaliti i na vlastiti račun pa je, eto, netko jučer pokrenuo inicijativu za promjenu nogometnih pravila. Dakle, ako želimo da Hrvatska jednom prođe nakon produžetaka treba - ukinuti produžetke. Nije smiješno, znamo, ali što drugo preostaje. Jer, uvijek je tako bolno, tako teško. Zar baš stalno mora završiti na isti način?
Znači, samo smo dvaput dosad igrali po 120 minuta, ne da je završilo loše već je završilo traumatično. Ono, kao da se nikad nećemo oporaviti. I nismo se, kao navijači, još oporavili od te 2008. Ona večer u Beču, delirij u 119. i depresija u 120. i nekoj minuti. Turska je odnijela jedan san, jednoj momčadi koja najavljivala da može daleko. Osam godina čekali smo, dočekali opet takvu generaciju, takvu atmosferu, igru i rezultate.
I jedino, uvjereni smo, ali jedino na što su mnogi pomislili kad je završilo prvih 90 minuta bilo je: “Samo da opet ne bude tako traumatično kao onda, samo da se ne ponovi Beč. Ako već moramo ispasti neka ne boli toliko”... Ali, ni ta želja nije uslišana, suze, opet suze. Opet u utakmici u kojoj smo bolji, dominantniji, imali više prilika. Tek je fabula malo drugačija, minuta nešto ranija. Ali kraj, zapravo, isti?
I sve više se osjećamo kao Englezi, produžeci nam postaju kao njima “penali”, antologijski porazi koji dugo ostavljaju traga. Čemu se nadati? Samo da nećemo čekati osam godina na neke nove produžetke i da će biti - treća sreća. Samo to!