Kad u retrospektivi pogledamo 2016. godinu u boksu, ne možemo biti previše sretni. Već smo mnogo puta istaknuli da su najbolji uglavnom izbjegavali najbolje, a promotori i boksačke organizacije još jednom pokazale zavidnu kreativnost u dogovaranju mečeva lišenih bilo kakve natjecateljske vrijednosti (ovim posebno ciljamo na Oscara De La Hoyu i Ala Haymona).
Pa ipak, nakon užasne prve polovice godine stvari su se dosta dramatično popravile. Ovo "dramatično" dodajemo samo zato što je boks do lipnja bio u svojevrsnom zimskom snu iz kojeg bi ga budili tek povremeni mečevi za naslov, u pravilu nedovoljno uzbudljivi da gledatelj s ove strane Atlantika ostane budan dalje od srednjih rundi.
Tada su specijalisti za prave filmske tučnjave, Francisco Vargas i Orlando Salido, 4. lipnja fanovima pružili prvi meč za koji se znalo da će konkurirati za najbolji godine, da bi tri tjedan kasnije odličan borbu odradili i Keith Thurman i Shawn Porter. Poslije toga je "otvorena brana", a do kraja godine smo gledali nekoliko izvrsnih ogleda, u rasponu od super-muha kategorije i potpuno neočekivano, teške kategorije.
Mi smo u kronološkom redu izdvojili pet mečeva koji su nas najviše impresionirali i zbog kojih je vrijedilo probdjeti noć.
Francisco Vargas (23-0-2, 17 KO) vs Orlando Salido (43-13-4, 30 KO) za WBC titulu u superpero kategoriji (4. lipnja)
Čim je objavljeno da će se Meksikanci Francisco Vargas i Orlando Salido sučeliti u ringu, boksački entuzijasti i novinari malo su zaplakali od sreće. Vargas je bio protagonist najboljeg meča u 2015. godini kada se othrvao naletu Japanca Takashija Miure u srednjim rundama i potom ga nokautirao za WBC naslov u superpero kategoriji. Prekaljeni veteran Salido, vičan svim mogućim cakama i prljavštinama jednako kao i bespoštednoj borbi, se vraćao nakon remija protiv Romana Martineza u kojem su mu suci neopravdano uzeli pobjedu. Treba spomenuti i da je Salido još uvijek jedini čovjek koji je nanio profesionalni poraz ukrajinskoj legendi Vasilu Lomačenku, 2014. godine.
I bogme, meč u StubHub centru u Kaliforniji je ispunio sva očekivanja, čak i više od toga. Vargas i Salido zajedno su uputili 1593 "power punches" (!), rekord za kategoriju, od kojih je sjelo 615. Bio je to meč u kojem su oba boksača širom prigrlila svoj "meksički stil" i bilo kakav pokušaj boksanja odbacili na račun punokrvne tučnjave u kojoj su jedan i drugi krvarili za pobjedu. Na kraju su suci meč ocijenili kao remi (što se ne čini kao loša odluka), više od 7 tisuća gledatelja je iz StubHub centra izašlo itekako sretno, a Vargas i Salido su svojom borbom odali najbolji hommage Muhammadu Aliju koji je preminuo samo 24 sata ranije.
Carl Frampton (23-0, 14 KO) vs Leo Santa Cruz (32-1-1, 18 KO) za WBA titulu u superpero kategoriji (30. srpnja)
Dosta smo se dvoumili između ovog meča i ogleda velteraša Thurmana i Portera, ali na kraju je prevagnula neočekivana pobjeda Framptona, koji je u meč sa Santa Cruzom ulazio kao blagi autsajder.
Osim što se penjao u težu kategoriju, Frampton je imao čak deset centimetara manji raspon ruku, što su mnogi vidjeli kao ključnu prednost Santa Cruza. No, Sjeverni Irac iz Belfasta prizvao je duh svojeg idola i menadžera Barryja McGuigana i tijekom 12 rundi strpljivo gađao tijelo i glavu dotad neporaženog Meksikanca. Iako je Santa Cruz meč završio s više upućenih i neznatno više pogođenih udaraca, Frampton je bio precizniji i konkretniji te zasluženo osvojio titulu u drugoj težinskoj kategoriji.
Odlična stvar za fanove - uzvrat je već dogovoren za 27. siječnja sljedeće godine.
Roman Gonzalez (46-0, 38 KO) vs Carlos Cuadras (35-1-1, 27 KO) za WBC titulu u supermuha kategoriji (10. rujna)
Od svih mečeva ove godine, ovaj je naš favorit, iako će mnogi s pravom reći da titula meča godine pripada ogledu Whytea i Chisore koji spominjemo malo niže. No, za razliku od britanskih teškaša koji su doduše daleko premašili svoje mogućnosti, Roman Gonzalez i Carlos Cuadras spadaju u top 20 "pound for pound" boksača današnjice, makar se i borili u kategoriji do 51 kilograma. Štoviše, "Chocolatito" Gonzalez je prema mišljenju većine boksačkih trenera i novinara najbolji boksač na svijetu, s čime se u potpunosti slažemo (sorry Ward i Kovalev).
Neporaženi Gonzalez, dotada nesporni prvak muha kategorije, je za ovaj meč prešao u kategoriju više nakon što je ispod 50.4 kile apsolvirao gotovo sve boksače vrijedne pažnje (izuzev Donnieja Nitesa) i odmah se namjerio na WBC prvaka, također neporaženog Meksikanca Cuadrasa. Legendarni Forum u L.A.-u je ključao od uzbuđenja (iako napola ispunjen), "Nikaragva" i "Meksiko" su odjekivali dvoranom, a Gonzalez i Cuadras su uzvratili vrhunskom borbom.
U skladu sa svojim načinom borbe, Chocolatito je stisnuo od samog početka i agresivnim i poletnim stilom držao suparnika na konopcima u prvim rundama. Cuadras se malo pribrao u srednjim rundama, ali je Gonzalez još jednom upalio nitro i skupljao bodove ultra-brzim serijama. No, u šampionskim rundama (zadnje dvije) Nikaragvanac više nije imao snage održavati nerealno visok tempo (dijelom i zbog dodatne težine, koliko god se činila mala), a Meksikanac je to objeručke prihvatio i dominirao u izmjenama nasred ringa. Da se boksalo na 15 rundi kao nekad, možda bi i stigao preokrenuti meč, ali ovako je Gonzalez zasluženo slavio sudačkom odlukom.
I ovdje bi se mogao dogoditi revanš, iako fanovi prije svega sanjaju ogled Gonzaleza i japanskog "čudovišta" Naoye Inouea.
Andre Ward (31-0, 15 KO) vs Sergej Kovalev (30-1-1, 26 KO) za WBA, WBO i IBF titule u poluteškoj kategoriji (19. studenog)
Ovaj meč najavljen je još prošle godine, a u međuvremenu su HBO i promotorske kuće Roc Nation (Ward) i Main Events (Kovalev) pažljivo slagali pripremne borbe za oba boksača kako bi u Las Vegas došli na vrhuncu forme.
I Kovalev i Ward su prije meča kotirali u top 5 najboljih boksača današnjice, a za razliku od ne tako davnog fijaska Mayweathera i Pacquiaa, u ring su ušli na boljoj strani tridesetih godina. Obojica su bili neporaženi, uz to da je Rus karijeru izgradio u poluteškoj kategoriji i branio tri naslova (WBO, WBA i IBF), dok je Ward, najbolji tehničar današnjice uz Kubanca Rigondeauxa, nakon pokoravanja super-srednje i pauze zbog sukoba s bivšim promotorom polako prelazio u kategoriju više.
Početak meča bio je uzbudljiviji nego se bilo tko nadao - Kovalev je stisnuo Warda te ga u drugoj rundi srušio direktnom desnicom, nakon čega se kratko vrijeme činilo da će senzacionalno završiti posao protiv čovjeka koji je zadnji poraz doživio u 12. godini. No, Ward se nakon četiri runde sabrao i sistematično počeo ciljati tijelo Kovaleva kojeg su konstantni udarci evidentno usporili do desete runde, ali Rus se nije predao tek tako te je u zadnjih devet minuta u najmanju ruku bio ravnopravan Wardu.
Bio je to težak meč za presuditi, a iako se mnogim promatračima i novinarima (uključujući i ovdje potpisanog) činilo da je Kovalev bio za nijansu bolji, suci su na kraju dali pobjedu Wardu. Uz sav respekt prema velikom povratku Amerikanca, odluka nam se čini nepoštenom (remi u najboljem slučaju), što kao jedinu dobru stranu ima skoro pa neminovni revanš.
Za razliku od ostalih mečeva na listi, ovaj nije pružio vatromet udaraca, ali to nimalo ne umanjuje posvećenost i vještinu oba borca koji su pokazali zašto je od njih na pound for pound listi bolji samo Roman Gonzalez. I to za dlaku.
Dillian Whyte (20-1, 15 KO) vs Derek Chisora (26-7, 18 KO), teška kategorija (10. prosinca)
Da nam je netko prije mjesec dana rekao da će meč Whytea i Chisore biti favorit za najbolju borbu godine, vjerojatno bismo mislili da se referira na njihove okršaje na Twitteru i presicama. Tu su letjele uvrede, psovke, prijetnje, šake, čak i jedan stol, ali takav cirkus pred meč često prikriva nedovoljnu fokusiranost i spremnost boksača i služi nabrijavanju interesa za ogled koji se na kraju pokaže kao kamilica.
Ne u ovom slučaju. Chisora je s iskrenom mržnjom navalio na mlađeg kolegu i borio se kao nikad u životu (ili nikad nakon meča s Vitalijem Kličkom). U početku zbunjeni Whyte brzo je došao k sebi i počeo vraćati kontra udarcima na svaki baraž koji je Chisora sasuo po njemu, bilo po rukama, tijelu ili glavi. U normalnim okolnostima čak i bolji boksači od 110+ kilograma takav tempo teško održavaju više od nekoliko rundi, ali zakrvljeni Britanci nisu odustajali. Pogotovo se to odnosi na Chisoru koji je od osme do dvanaeste runde tri puta ozbiljno uzdrmao Whytea koji je dao sve od sebe da vrati s kamatama.
Nakon zadnjeg gonga 20 000 tisuća gledatelja diglo se na duge ovacije boksačima, a suci su pobjedu s malo razlikom dodijelili Whyteu, što je očito razljutilo Chisoru koji je bio agresivniji suparnik tijekom meča. Možda nije kontroverzna odluka kao Ward-Kovalev, ali neki komentatori su se cinično zapitali kakav bi odluka bila da Eddie Hearn promovira "Del Boya" Chisoru, a ne Whytea.