Njemački grad Oberhausen, 28. travnja 2007. Talijan Silvio Branco u jednom kutu, u drugom Spiderman Stipe Drviš. Nakon 12 rundi nešto prije ponoći pojas svjetskog profesionalnog prvaka svijeta u poluteškoj kategoriji po WBO verziji bio je oko struka Puljanina.
- Baš sam danas u dvorani, vodeći trening, pogledao na najavni plakat te borbe. U biti sam tek tada shvatio da je obljetnica. Već je deset godina prošlo...
Stipe Drviš se svega sjeća kao da je bilo jučer.
- Ništa nisam zaboravio, sjećam se svega. Baš lijepa uspomena.
Dosta je bilo Njemačke
Možda se i zato danas čini da je Stipina profi-karijera trajala kratko. Velika pogreška. Konačno, omjer 32 pobjede i tek 2 poraza potvrđuje da je bila sve samo ne kratkotrajna.
- Vraga kratka, od ‘99. do 2007. U ožujku 1999. potpisao sam prvi profesionalni ugovor, da bih već u svibnju imao prvu borbu. Posljednja je bila 15. prosinca 2007.
Ta posljednja zapravo je bila nepunih osam mjeseci nakon osvojenog naslova prvaka svijeta.
- Ma, već je s pojasom prvaka za mene bio kraj. Samo što su moji menadžeri isforsirali još jednu borbu. Bila je velika lova u igri.
Je li vam to bio cilj u profi-karijeri, doći do vrha, naslova svjetskog prvaka i povući se?
- Da, o tome se radilo. Želio sam prije prestati boksati jer mi je već bila puna kapa svega, kako se kaže. Svih putovanja i Njemačke, u kojoj sam uglavnom borio, ali sam si postavio cilj “idi, osvoji naslov prvaka pa se onda oprosti”. Zato sam i izdržao do 2007, iako sam relativno mlad prestao. Imao sam 34 godine, tada sam bio najjači i zarađivao sam najviše.
Čekao priliku 8 godina
Žalite li za bilo čim iz tog razdoblja?
- Ma kakvi, ni za čim ne žalim. Sve je bilo OK, u biti, kad bi bilo moguće, sve bih ponovio istim koracima, slijedom. Valja shvatiti da je profesionalni boks biznis, da sam morao čekati. Čekao sam 8 godina da bih imao priliku boriti se za naslov prvaka svijeta. Možda sam je trebao dobiti ranije jer sam imao kvalitetu, ali su gurali jednog Nijemca, kojeg meni nisu smjeli dati jer sam ga prebio na sparingu. No, shvaćam da je sve to, ponavljam, biznis, njemačka televizija više će platiti za prijenos ako se bori Nijemac. Opet, kada gledam iz današnje perspektive, ne da je bilo dobro, nego izvrsno. Zadovoljan sam. Da mi je netko kada sam bio klinac, kada sam bio na OI u Atlanti ponudio “bit ćeš profesionalni prvak Europe”, odmah bih potpisao. A ja sam došao do naslova prvaka svijeta. Sjajno, posebno za nekog tko dolazi iz manje boksačke sredine kakva je Hrvatska, “gladan”, bez ičeg, koji radi po disco-klubovima da bi preživio...
Je li se išta po tom pitanju promijenilo? Je li i dalje nekom Hrvatu put u profesionalnom boksu puno teži nego Englezu, Francuzu...?
Hvala što ste se sjetili
- Je, zato što najviše novca nudi televizija. Dakle, u Engleskoj će radije gledati nekog svog, nego Hrvata. U Njemačkoj isto. Ili u SAD-u. To je tako, osim u superteškoj kategoriji, to je ipak kraljevska kategorija. Sve ostalo niže teško da kao Hrvat možeš zaraditi neku veliku lovu. Ne može ni jedan Hrvat u Engleskoj zaraditi isto kao Englez. S druge strane HTV ili neka naša televizija nema novac platiti prijenos jer smo maleno tržište. To je, ponavljam, biznis, to više nije sport. Na žalost, ali tako je.
Nakon boksa i profesionalne karijere Stipe se malo udaljio od boksa. Gradi karijeru kroz MMA i prijateljstvo s Mirkom Filipovićem. Ne žalite što ste otišli podalje od prve ljubavi?
- Iskreno, predobro mi je, prelijepo živim da bih se opterećivao bilo čime. Punih sam 15 godina bio u boksu, malo sam ga se zasitio pa sam se maknuo od svega, uživao, dobio dijete, vodio neki drugi život. Bolji, zreliji. Financijski se potpuno situirao. Imao sam raznoraznih ponuda, ali igrom slučaja sam ušao u MMA jer poziv prijatelja nisam mogao odbiti. Mirko je moj prijatelj. I to je to - jednostavno će Drviš, za kojeg boks ostaje lijepa uspomena.
Uz dodatak:
- Zahvaljujem Sportskim novostima koje su se sjetile 10 godina od naslova. Drago mi je što ima još nekih kojima je stalo, koji prate.