Ona je mlada (27), zgodna, ima jednu fakultetsku diplomu, ide po još dvije, a uz sve to je i vrhunska sportašica. Daleko poznatija u svijetu nego kod nas. Ivana Habazin iz Zlatara, najbolja hrvatska boksačica ikad, ali i jedna od najboljih na svijetu. Nakon poraza u Stockholmu, navijestila je kraj jedne priče. One sportske, boksačke.
Ili možda...
- Ja si uvijek ostavim jedan posto... U biti, imam neke ponude iz inozemstva, samo što još ništa nije realizirano. Zato ne mogu decidirano reći ni da, ni ne, ali ako se ne ispune moji uvjeti, onda definitivno neću više trenirati.
Kasni početak
Tako zbori Ivana Habazin. Preboljeli ste štokholmsku borbu i poraz koncem travnja?
- Nije to čak ni bila bolna točka, nego neko olakšanje. Bila sam nedavno mjesec i pol dana u Njemačkoj, upoznala dosta ljudi, jedan je čak blizak prijatelj od Genadija Golovkina, tako da neki razgovori jesu u tijeku. Vidjet ću do kraja godine.
Kakvo je stanje na fakultetu? Diplomirali ste na Katoličkom bogoslovnom u Zagrebu...
- To sam diplomirala prošle godine, poslije sam upisala specijalistički studij na Visokoj školi diplomacije i međunarodnih odnosa Dag Hammarskjöld u Zagrebu, uz to sam na drugoj godini Pravnog fakulteta u Splitu.
U budućnosti ste vidite u diplomaciji, pravničkoj struci ili...?
- Imam još neke ideje. U Njemačkoj sam radila na projektu “Integracija kroz boks”, tako da imam otvorena vrata za još dva projekta. Recimo, “Ženska prava muslimanskih djevojčica”. Sad, što će se dogoditi za pet godina, ne znam, ali da imam planove, to stoji.
Akademski sažetak životopisa je i više nego dojmljiv, ali za našu priču ipak nam je primaran sportski. Kada ste krenuli u boks - koji se, istina, u posljednje vrijeme popularizira i širi među Hrvaticama - jeste li bili među “pionirkama” u Lijepoj našoj?
- Krenula sam sa 19,5 godina, što je relativno kasno. Tako da sam u minulih sedam godina napravila dosta. Kad sam počela, profesionalnog ženskog boksa nije ni bilo. Bila je Ivana Derdić 1997, ali nakon toga više nije boksala. Nakon otprilike 6 mjeseci rada boksala sam na amaterskom prvenstvu Hrvatske, izgubila jer sam se tada time bavila samo rekreativno. Profesionalan boks bio je ono što željela te nakon što sam zamalo mislila odustati, krenula je suradnja s trenerom Vladom Božićem, bratom poznatog boksača i prvaka Stjepana. Tek tada je zapravo počeo pravi moj boks. Drugi je problem što smo je Hrvatska na toj profesionalnoj razini daleko, daleko ispod razvijenih država. Istinito, ali za nas sramotno je da me više ljudi zna u Njemačkoj, nego u Hrvatskoj. Meni se u tjedan dana u Njemačkoj javilo toliko novinara koliko se u Hrvatskoj nije javilo u dvije godine. Tek tada sam shvatila što zapravo imam u rukama.
Ivana je prije dvije godine u rukama imala naslov svjetske prvakinje!
- Opet se vraćam na Njemačku, zato što je najsvježija. Ljudi su bili iznenađeni i zatečeni kada su vidjeli moje pojaseve. Zato što ih nikad prije nisu ni vidjeli, a kamoli držali. Svjetski IBF naslov, koji sam osvojila, vrhunac je uspjeha. Nakon Stipe Drviša (2007) nitko u Hrvatskoj nije donio naslov profesionalnog prvaka svijeta u boksu.
Kruna karijere
To je bilo u proljeće 2014, pola godine kasnije uslijedio je trenutak za povijest svjetskog boksa.
- Meč protiv Cecilije Braekhus. Najveći ikad u povijesti ženskog boksa na svijetu, a treći uopće u svijetu boksa. Najveći zato što je to bio dvoboj za objedinjavanje čak četiri naslova svjetske prvakinje. Braekhus je imala WBC, WBO i WBA naslov, a ja IBF. Na toj poziciji htjela je biti svaka boksačica svijeta, ali ja sam imala tu čast. Izgubila sam, realno je nisam mogla pobijediti, ona je najbolja boksačica svih vremena, ali to je bila kruna moje karijere. Neovisno porazu.
Koliko su vas i jesu li vas uopće kroz karijeru pratili društvo HOO, HBS?
- Govorimo o profesionalnom boksu, u njemu novac ne pada s neba, morate ga zaraditi. Mi imamo profi-federaciju, ali ona je tu samo zbog licence, liječničkih potvrda i slično. Nema ulaganja u tebe. Nikad nisam ni od koga dobila ništa, što je možda žalosno, ali sam se s tim pomirila. Obitelj je dizala kredite da bih mogla boksati. Puno je uskočio i gospodin Klemm. Istina, nitko mi nije ništa dužan dati, ali je pomalo glupo da se intonira hrvatska himna i da me ako se ostvari rezultat, svi tapšu po ramenima. Svote za pripreme su peteroznamenkaste. U eurima! Za svaki meč. Ozbiljan novac.