Vinkovčanin Branimir Lovren najjači je policajac boksač na svijetu. Na Svjetskim igrama koje su prije nekoliko dana završene u Los Angelesu Lovren je osvojio zlato u superteškoj kategoriji. Ovaj 24-godišnji Slavonac pripadnik je Interventne policije. To su oni koji ne pitaju previše...
No kada ga upoznate, nikada ne biste rekli da je tako “opasan”. Djeluje mirno, skromno, staloženo... Bio je iskreno zbunjen kada smo spomenuli razgovor za Sportske novosti.
- Šalite se...
Ne bismo se baš tako šalili.
- Onda dobro, evo, malo ste me iznenadili, spremam se odmoriti nekoliko dana jer sam se prije četiri sata vratio iz SAD-a, ali ako stvarno želite, tu sam.
Prvo u streljaštvu
I mi smo se brzo nacrtali kod njega. Morao je obući uniformu za fotografiranje, pitati zapovjednika smije li on to uopće, a onda nam je ispričao svoju životnu priču i pobjedničku priču iz LA-a.
Klinci često žele biti policajci kada odrastu. Vama je uspjelo?
- Vojnik ili policajac, tako je kod mene bilo oduvijek. Razlog? Ne znam, možda domoljublje. Rodio sam se 1993, kraj oko Vinkovaca bio je izložen, moji roditelji, koji i danas žive ondje, usadili su to u mene.
Sada su barem sigurni.
- I oni i dvije starije sestre, učiteljica i medicinska sestra. Svi radimo za domovinu.
Odakle boks?
- Boksom sam se počeo baviti sa 16 godina u BK Nuštar. Kasno i slučajno. Dugo sam prije toga išao na streljaštvo, dobro mi je išla zračna puška, ali krenuo sam u teretanu, prijatelj me nagovorio da probam boks i tako je počelo.
A nogomet?
- Ništa nogomet, samo ovi čudni sportovi.
Dakle, mogli ste nastupiti na Svjetskim igrama i u streljaštvu, sigurno biste bili dobri.
- Sigurno, da, ali nisam se prijavio. Drugi put hoću, u zračnoj pušci, a to će biti - naravno, ako sve bude OK - za dvije godine u Kini. Svjetske su nam igre svake dvije godine, Europske također, a meni su ovo bile prve uopće.
Mađari za optimizam
Lovren je poznato sportsko prezime?
- Da, navodno smo u rodu, ali ne znam. Moje prezime dolazi iz Povljane s Paga, njegovo (nogometaša Dejana Lovrena, op. a.) mislim ne.
Koliko je bilo sportaša na tim Igrama u Los Angelesu?
- Bilo nas je 10.000, trajale su deset dana.
Pretpostavljamo da ste imali neke pripreme?
- Naravno, ja sam radio s boksačkom reprezentacijom. Imao sam dva meča s repkom, u Grazu i Podgori, oba sam dobio protiv Mađara i to mi je, na neki način, bio trening za nastup.
Mislite na policijsku reprezentaciju?
- Ne, na pravu hrvatsku.
Dakle, nepobjedivi ste zasad.
- E, to nisam. Dobili su me Marin Mindoljević i Filip Hrgović. Filip je sada otišao u profesionalce, a Marin i ja nastavljamo, on je u prednosti, ali mečevi su zanimljivi.
Kako su vas pustili s posla?
- Ne samo da su me pustili, na čemu zahvaljujem zapovjedniku Mariju Benceku, nego su mi profesor Behin i Devčić bili sparing-partneri u treninzima za SP. Izašli su mi svi maksimalno u susret.
Ne planiram ništa
I Boksački je savez puno pomogao?
- Predsjednik Bošnjak, tajnik Marović, HBS je platio kartu do LA-a, dali mi dnevnicu i ispalo je odlično. Hvala im.
Kako inače trenirate?
- Mogu trenirati stalno u slobodno vrijeme. Ako se imaš volje posvetiti tome, uspjet ćeš, ali ako nemaš, ako su ti važnije druge stvari, nećeš. Jednostavno je to. Ja imam volje, oduvijek sam takav.
Ima još jedan Slavonac koji “maže” sve u šesnaest?
- Mirko Filipović mi je veliki uzor. Ne poznam ga osobno, ali bilo bi mi ga drago upoznati. Rekao bih da je on disciplina od čovjeka.
Kako se čovjek nauči primati batine?
- Nije stvar batine ili ne, nego odustati ili ne. Ta se bitka u čovjeku vodi stalno. A ja ne odustajem nikad.
Zašto brijete glavu?
- Loše mi stoji kosa, ne brijem glavu da bih izgledao opasnije.
Boks u perspektivi?
- Ne znam što može biti sutra. Volim to, ali ne planiram ništa. Nisam član nijednog kluba jer se zbog posla ne mogu prilagoditi klupskim terminima. Moj dan nije definiran nikad. No, ne odustajem.
Kako se razvijala priča u Los Angelesu?
- Prijavio sam se u najzahtjevniju kategoriju onih koji imaju najviše mečeva u superteškoj. Dosta ih je pobjeglo, prijavivši manje mečeva da bi osvojili nešto. To me malo razočaralo, no... Nas smo bila trojica, prvo je Samoanac nokautirao Rumunja, a onda sam ja sredio njega čistih 3-0. Samoanac izgleda kao Mark Hunt, ali je teži skoro 15 kila, a to treba izdržati. Moja mu je brzina presudila.
Što je bilo najteže u LA-u?
- Prehrana. Užas. Ja inače ne jedem McDonalds, ali me ovaj put spasio. Moram reći da me ta promjena načina prehrane izmorila više od cijelog boksa. Iscrpljen sam totalno.
I, koliko je McDonaldsa u pitanju?
- Recimo, kao Chuck Norris, hahaha.
Inače je prehrana...
- Zobene pahuljice i mlijeko za doručak, proteini kasnije, jaja, meso, povrće, voće...
Kako je na poslu?
- O poslu se kod nas ne razgovara.
Opasni Los Angeles
Općenito, jeste li imali mečeva s navijačima?
- Nemam tih iskustava. Znaju ponekad biti “veseli”, ali sve se to da riješiti mirnim putem. Nekad je i pogled dovoljan. To su sve dobri dečki, ali se povedu i onda nastane problem.
Jeste vi nekad navijač?
- Volim pogledati utakmicu, ali nikad nisam bio član navijačke skupine, ni Ultrasa u Vinkovcima...
Živite u Zagrebu?
- Završio sam Ekonomsku školu u Vinkovcima i godinu dana policijske Akademije u Zagrebu. Radim već dvije godine. Još uvijek stanujem u policijskom stacionaru, možda još malo, ali polako...
A jeste li slavili u LA-u?
- Jesmo, malo u jednom klubu.
Jeste li slavonska lola?
- Pa, zapjevati volim, ostalo ne.
Niste ništa “preslagivali” u LA-u?
- Nismo, haha.
Los Angeles?
- Lijep, ali izgleda dosta opasno. Moraš paziti na puno stvari.
Ali pamti se dobro?
- Nas je 11 osvojilo 15 medalja, to je ispalo OK. Nadam se da ćemo još koji put.