Uncasville, država Connecticut. Prije 18 godina i koji dan. Preciznije, 26. rujna 1998. Tada je održana borba koja se reklamirala kao Bitka divova. Željko Mavrović protiv Lennoxa Lewisa. Sraz za teškaški naslov svjetskog prvaka po WBC i Lineal verziji.
Nedvojbeno najveći boksački dvoboj u povijesti samostalne hrvatske države. Sudar kojeg danas pamte čak i oni među nama koji nisu nikad bili pasionirani ljubitelji boksa. Da ovakve tvrdnje nisu baš neumjesno preuveličavanje dâ se za naslutiti i iz nedavne Lewisove objave na društvenim mrežama.
Svaki dan me pitaju
Tamnoputi Englez jednostavno se, o nedavnoj obljetnici (koja čak i nije okrugla) prisjetio te večeri u SAD i njegovog suparnika.
“Na taj dan 1998. sam jednoglasnom odlukom pobijedio vrlo čvrstog Željka Mavrovića. Time sam zadržao WBC i Lineal teškaške titule. Bio je ovo jedini poraz njegove karijere i mogu vidjeti zašto! Najčudnija pobjeda u mojoj karijeri. Stavili su nas u ring u kojem su mi svjetla palila glavu. Bilo je toliko vruće, kao u sauni. Ujedno i teško jer se on stalno kretao. Bilo je jako čudno. On je trenirao dvije godine samo za taj meč, imao je veliku želju boksati protiv mene”.
Tako je prije koji dan napisao Lennox. Fantastični prvak koji je slavio nakon 12 rundi, jednoglasnom i podosta uvjerljivom sudačkom odlukom (119:109, 117:111, 117:112). Uostalom, omjer udaraca govori također dovoljno, 507:298 za Lewisa.
Toliko od Engleza. Nego, što danas i s tolikim vremenskim odmakom razmišlja, kako na taj dan gleda Šaka sa Srednjaka. Željka smo ulovili negdje po Slavoniji. Na putu, nebitnom za ovu priču.
- Ne samo kada je obljetnica dvoboja u pitanju, već doslovno ne prođe niti jedan dan proteklih 18 godina, a da me netko ili nešto ne podsjeti na taj meč. Uglavnom kroz izjave, neke reakcije ljudi. Bilo da odem na kiosk, prošećem gradom, sjednem na kavu... Barem jednom dnevno će mi netko nešto reći o tom dvoboju - jučer će Mavrović.
Kad to Lennox kaže...
Dokaz da je to bila borba, “ona borba”, velika, koja se pamti. Meč s velikim M.
- Neki su mi ljudi poslali poruke da su vidjeli Lennoxov osvrt na taj meč prije 18 godina. To mi budi osjećaj ponosa da si u nekom trenutku učinio nešto što je vrijedno pozornosti, što ostaje ovako dugo u sjećanjima drugih ljudi. Još uvijek se i ja, kao i mnogi, propitkuju koliko sam bio kvalitetan te večeri, koliko sam subjektivan u toj procjeni. Zato jer se svatko vidi ipak većim nego što možda jest. Onda vam ovakvo nešto, pogled drugih ljudi, daje točniji uvid u to što stvarno jesi ili nisi bio. To što se Lennox uopće nakon 18 godina sjetio toga, prokomentirao, to mi daje neku pohvalu nakon svih ovih godina. Sam sebi mogu staviti medalju oko vrata. Bravo, uspio si u životu u nekim stvarima - razmišlja Mavrović.
Ujedno je ta večer bila ne samo borba, već i trenutak u kojem je Mavrović okončao karijeru. Da je možda pobijedio, nastavio bi još... Takva su razmišljanja javnosti. Bi li?
- Zdravstveno stanje mi ne bi dopustilo zbog osjećaja odgovornosti prema sebi, tijelu, društvu. Bez obzira na to koliko mi još ostalo streljiva. Ne, to je u svakom slučaju bilo predviđeno za kraj i on bi bio i da sam pobijedio.
Ovime smo valjda razriješili tu dvojbu. Jednom za svagda.
- Nešto bi ipak želio naglasiti - sam će Željko.
Ne žalim ni za čim
- Ljudi stvaraju zaključke, a uvijek ih je lakše stvoriti s vremenskim odmakom. Dakle, bi li meni pobjeda u tom meču donijela dobro ili loše? Osobno držim da je najbolje bilo upravo onako kao što se dogodilo. Zato jer me odvelo nekim drugim stazama, dalo neko drugo životno iskustvo u odnosu na ono što sam imao kao sportaš, boksač, kao nekakav šampion koji se kretao svijetom. Bi li mene količina slave, količina moći koju dobiješ s time, materijalne, društvene i svake druge moći, status, bi li to bilo dobro za mene ili ne? Ne znam! Ne znam bi li se snašao. Međutim, iskreno vjerujem da je ovako kako se rasplelo bilo za mene jako dobro. Puno sam toga naučio, ne bih se bavio poduzetništvom, ne bih upoznao ekologiju, poljoprivredu, zdrav život da sam postao prvak svijeta i imao neke daljnje, velike mečeve. Imao sam prilike vidjeti život slavnih i bogatih. Sjediti za stolom s milijarderima, ljudima koji imaju vile, jahte, helikoptere i rakete za Mjesec, valjda. Nisam siguran da bi me mjesto među tim ljudima oplemenilo. Ponekad vam taj glamour, svjetla koja vas opsjedaju, popularnost ne dopuštaju da se izrazite kao čovjek. Ne, ja sam svojim životom kasnije jako, jako zadovoljan. Meni je važan odnos prema ljudima, prema prirodi, društvu koje nas okružuje. Tu sam se našao, tu sam sretan i tako ja razmišljam - zaključio je Željko Mavrović.
-------------------------------------------------------------------------------
Sretnemo se i danas, pružimo ruku i to je to
Jeste li se kasnije sretali s Lennoxom, negdje po svijetu, na nekim borbama, oko ringa?
- Jesmo, ali nema tu nekog romantičnog i srcedrapateljskog odnosa. Ono, da se mi grlimo i ljubimo gdje god se sretnemo. Bio sam 2002. u Memphisu kada se Lewis borio s Tysonom, vidjeli smo se tamo, pa onda na nekim mečevima u Njemačkoj. Recimo, kada je boksao Čagajev s Kličkom, tamo smo se isto vidjeli. Sretnemo se, pozdravimo, pružimo ruku jedan drugome i to je to.