Kao klinjo trenirao je nogomet u Dinamu zajedno sa Zvonom Bobanom i Robertom Prosinečkim. Kasnije je “otkrio” borilačke sportove, koji su ga doveli do statusa olimpijskog kandidata u taekwondou za Igre u Barceloni 1992, no istodobno je bio u ratu kao pripadnik najelitnije policijske i jedne od najboljih uopće hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu. Prošavši sva ratišta u sve četiri godine dosegao je do visokog časničkog čina u Hrvatskoj vojsci.
Neko vrijeme bio je tjelohranitelj nekim od najvećih zvijezda Hollywooda poput Richarda Gerea, da bi sada bio spreman za nedjeljni nastup na veteranskom Europskom prvenstvu u taekwondou u Luksemburgu... Ujedno roni, uzgaja pčele, obožava brzinu motocikla.
Zvuči kao idealiziran predložak kakvog dobrog romana, filma možda. Doima se pomalo nestvarno, kao klasičan primjer novinarskog pretjerivanja.
Tata, daj kopačke!
No, sve to je najsažetiji mogući životopis Dražena Ćaćića (49), Zagrepčanina, člana Taekwondo kluba Jastreb, koji će sutra u Luksemburgu braniti boje Hrvatske na veteranskom EP-u u taekwondou, ali to je samo povod za priču. Ona je ipak malo dublja, zanimljivija i vraški dinamična.
- Kao i svakom klincu u Zagrebu, želja je bila nogomet. Dakle ono, “tata, daj kopačke” - kronološkim je redom počeo Dražen Ćaćić.
- S tim da ne mogu reći da sam bio neki velik talent, bio sam u prosjeku. Završio sam u Dinamu, prošao sve trenere nižih dobnih uzrasta, kao što su Rudolf Cvek, Miro Cvenk, Rudolf Belin i na kraju prof. Zdenko Kobešćak.
Možda je on bio “u prosjeku”, ali je generacija bila sve samo ne “prosječna”.
- Generacija Prosinečki, oba brata Bobana. Je, zlatna generacija. Igrao sam otraga, desnog, bio sam OK, ali mene je privukao taekwondo. To je već bila srednja škola, u Metalcu su mi prvi treneri bili Anto Nobilo (današnji predsjednik Hrvatskog taekwondo saveza) i Andrija Mijačika (negdašnji glavni tajnik ZŠS-a i HOO-a).
Ne treba ni napominjati da su otac, obitelj i prijatelji bili začuđeni što netko iz Dinama samovoljno odlazi u tamo nekakav taekwondo. U kojem je mladi Ćaćić skrenuo pozornost na sebe.
- Nisam bio loš, ‘80-ih godina bio sam juniorski i seniorski prvak bivše Jugoslavije do 76 kg. Prvi naslov osvojio sam u Mariboru.
Zvjezdani trenuci nastupili su 1992. kad je osvojio zlato na Europskom kupu te uoči ljeta bio kandidatom za OI u Barceloni...
- Da, ali to je bilo u vrijeme kad sam već bio pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko. Odlukom tadašnjeg stožera reprezentacije kandidat za OI bio je Dragan Jurilj - prisjeća se Dražen.
Možda je na to utjecala činjenica što je imao manje nastupa, prilika za bavljenje sportom. U to doba, početkom ‘90-ih godina, primarna je bila neka druga, sportu sasvim oprečna, ali zato životno presudna borba. Za svakog pojedinca, za hrvatski narod. Dražen Ćaćić bio je među prvima koji je stao u obranu ideje hrvatske slobode i nezavisnosti.
Zajedno s Cro Copom
- Pristupio sam 5. kolovoza 1990. ATJ Lučko, to je u biti generacija “Prvi hrvatski redarstvenik”, gdje je bio i Mirko Filipović Cro Cop. Zašto sam pristupio? Iz domoljubnih pobuda, a i zato što sam volio taj posao jer sam tijekom služenja vojnog roka u JNA bio u specijalcima iz Niša. Tamo sam prošao svašta, bio na Kosovu i već tada osjetio što znači rat. Još prije JNA sam upisao Kineziološki fakultet i po povratku iz Niša trebao sam početi studirati, ali kako je počeo rat, odmah sam se prijavio na Šimunskoj cesti. Javilo nas se 1.800, a za ATJ Lučko su primali 80 najsposobnijih. Tu su okupljeni najbolji nakon rigoroznih psiho-fizičko-motoričkih testova. Kasnije je bila još samo jedna popuna.
Po završetku rata i oslobođenju, Dražen je diplomirao na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, taekwondo dakako, trenira s trenericom Tamarom Pradegan u TKD Jastrebu gdje i sam postaje trener, odlazi iz HV-a u ponuđenu mu mirovinu, a tada slijedi novi izazov. Godina je 2007.
- Ponuđen mi je posao tjelohranitelja glumaca Richarda Gerea, Terrencea Howarda, Jessea Eisenberga, zajedno su kod nas snimali “The Hunting Party”.
Kako je došlo do toga?
- Nazvao me Bono Marjanović, naš vjerojatno najpoznatiji stručnjak za sigurnost. Prijavio sam se i ušao u uži krug. Nekoliko nas je bilo u tom tzv. prvom prstenu. Snimanje je trajalo oko tri mjeseca. Prvo sam bio zadužen za Richarda Gerea, ali se došlo do zaključka da bih ipak trebao biti uz Terrencea Howarda.
Zašto?
- Zato što je Howard hiperaktivan, ha-ha. Malo ga je teže pratiti. Jedan dio snimali smo u Sarajevu. Bio sam mu dodijeljen kao “flaster”, cijelo vrijeme s njim, ali ima anegdota... Kad sam ga trebao preuzeti, to je značilo da su u autu vozač, ja na suvozačkom mjestu i Terrence Howard iza. Kako sam ušao u auto, sjeo, tako me on istjerao! Kao, samo asistent može s njim. Ništa, onda sam ja morao uzeti rent-a-car i cijelo vrijeme vozim za njim. Do jedne situacije... U Zagrebu, na Jarunu. On jako voli ženski svijet, ušao je u neku kombinaciju u kojoj drugi muškarci baš nisu najbolje reagirali. Zvali su me u tri ujutro, u međuvremenu sam već zvao u Lučko, uspio sve srediti, riješiti. E, nakon toga sam samo ja mogao u auto s njim, nitko više, ha-ha. Toliko me zavolio da me želio angažirati kad god i gdjegod snima film. Godine 2008. snimao je “Iron Mana” i doista me zvao, ali supruga mi je zatrudnjela i morao sam ga odbiti. Rekao mi je, “nema problema”, ali ako želim kasnije, da mu se javim.
Dobro, a kakav je Richard Gere?
- To je bilo kratko, ali on je budist. Cijelo je vrijeme meditirao, bio je tu i sa ženom, društveni život vani ništa. Tu nije bilo posla nimalo. Pojede nešto, ode kući i gotovo. Dok je Terrence svako jutro vani budan do 6, nisam znao za sebe.
Koje su temeljne zakonitosti posla tjelohranitelja? Nezbližavanje sa štićenom osobom?
Uz Tedeschija 10 godina
- Povjerenje. To je osnova, početak. Mora postojati povjerenje. Ako toga nema, nebitno iz kojeg razloga, sve pada u vodu.
Jesu li u bilo kojem trenutku zdravlje ili život glumaca koje ste štitili bili ozbiljnije ugroženi?
- Ne, ne. Gledajte, u Europi je imati tjelohranitelja, iskreno, većinom statusni simbol. Najdulje sam radio s Emilom Tedeschijem, predsjednikom Atlantic Grupe. Bio sam vozač-pratitelj. Prvenstveno vozač, a ako baš zatreba tjelesni čuvar. Tu nije bilo nikakvih problema, odnosno, veća je koncentracija bila na cesti, za volanom.