Nova produkcija Zagrebačkog kazališta mladih, “Sada je, zapravo, sve dobro”, uspio je redateljski debi mlade redateljice u tom teatru. Olja Lozica (30) dosad je režirala dvije predstave, a kao dramaturginja radila je u više kazališta, pa i u ZKM-u, skupivši iskustvo, a i hrabrost da se eto upusti u samostalan rad. Ovdje je posrijedi autorski projekt uz potporu iskusnog ansambla. Redateljica je, uz asistenciju također mladog dramaturga Matka Botića, složila predstavu po vlastitom, improvizirajućem tekstu, na način kakav je u nas inaugurirao autorski dvojac Nataša Rajković i Bobo Jelčić, a u ZKM-u Rene Medvešek. Glumci iz vlastitog iskustva, a u zadanim situacijama, grade likove iz aktualne zbilje.
Psihotičan ton
Ovdje je posrijedi socijalno angažiran prikaz hrvatske svakodnevice, mali ljudi koje jede kriza. Predstava nudi povišen, psihotičan ton kojim se izbjegava patetika, a u “stvarnost” prodire pokidana i uništena psiha protagonista. Njihovu pokidanu psihu, a i pokidano društvo u kojem obitavaju naglašava scenski pokret, gdje se glumci, njih devetero, ljuljaju poput klasja na vjetru, poskakuju u mjestu i nikamo ne mogu krenuti. Posrijedi je dobrodošla hiperbola, koja međutim tek podcrtava još hiperboličniju glumu.
Predstava igra na maloj sceni “Miško Polanec” i na raspolaganju joj je skučen prostor za igru, premalen za devetero aktera, ukošena “prostorija” s petero vrata, koja se koriste funkcionalno i duhovito (kao u kakvom izobličenom vodvilju). Ta scenografija Jurja Glasnovića i Ivane Škrabalo neuspjela je utoliko što izabrana zelena boja otvara posve pogrešne asocijacije i što donekle odvlači pozornost od same igre.
Doris Šarić-Kukuljica igra sredovječnu Ciganku, kao svojevrsnog naratora, rezonera, u međusobno nepovezanim epizodima iz svakodnevice. Ona je više mudra nego lukava, a iskusna glumica ni u čemu ne pretjeruje. Svi glumci zdušno su prionuli projektu i svaki je napravio uvjerljivu ulogu. Najviše mi se svidjela Dora Polić Vitez u dvostrukoj ulozi: bešćutne medicinske sestre i obudovjele starije žene, koja je pukla nad lešom supruga koga ne može pokopati jer nema novca. Psihotičan, nezaustavljivo “veseo” smijeh u prvoj situaciji odaje svakodnevnu frustraciju koja se više ne može zaliječiti niti na jadnijem od sebe, a u drugoj predstavlja nekontroliran strah od budućnosti i osamljenost skupljen u tek jedoj prisilnoj radnji: očekivanje telefonskog poziva rođaka iz Kanade koji će poslati novac. Petar Leventić igra, među ostalim, starca koji bi prodao zubno zlato, ali nema gdje izvaditi zub pa moli prodavača da mu ga izbije. Ovakovo pretjerivanje, međutim, ne promašuje bit, jer pruža glumcu priliku da produljujući apsurdnu situaciju, demonstrira ponižavajuću “ulogu” koju u nas nosi starost. Glumeći starca ovaj mlad glumac postiže pun efekt, jedino bih ga upozorio da nesigurnost u kretanju počinje od nogu, a ne od lica. Odviše je stabilan na nogama dok mu se gornji dio tijela grči u slabosti. Stanislavskog, koji je opširno objasnio na vlastitom primjeru kako igrati starca, možda bi bilo dobro da ponovno uzme u ruke. Ne zato što je starca odigrao loše nego, štoviše, jer bi ga mogao igrati izvrsno.
Smireni policajac
Zoran Čubrilo također je odličan kao njegov prislini antagonist, a duhovit je i uvjerljiv Filip Nola kao ovršitelj. Maro Martinović važan je u predstavi jer joj u prvom prizoru daje osnovni ton. On, naime, igra policajca koji je zatekao stariji bračni par da uzgaja krumpire na javnoj gradskoj površini. Njegov smiren nastup nudi neizvjesnost: hoće li se pokazati kao surov ili empatičan? Taj stariji par igraju Urša Raukar, izazovno, rizično, i Damir Šaban, koji u ovoj predstavi ostavlja najtužniji ako ne i najtragičniji otisak.
Ovoliko događanja i glumaca, uz pomno odabranu glazbu, koja zbivanje više gradi nego podcrtava, zaslužilo je, zapravo, veliku pozornicu. Kolikogod depresivna i simboličnog koda, ova je predstava zaslužila više publike.