Svaki put kad nam odgovori na poziv, Ćiro počinje na isti način.
- Kako sam? Dobro sam čim tebe čujem. Ti si me još prije sedam godina poslao u penziju, kad su me svi slavili, ti si rekao: “Idi, Ćiro, dosta je.” Ali reci, sine, ipak si ti moje lijevo krilo.
Što ćeš nego se nasmijati, to s lijevim krilom pamti samo on, jer nogometna karijera potpisanog autora u to doba (više) nije bila previše obećavajuća. Pogotovo ne na lijevom krilu! U toj jednoj prilici zaigrali smo u istoj momčadi, iskreno, u autorovoj glavi je više pozicija playmakera, ali dobro... Ipak je bilo davno, sve davnije.
Uvijek isti
- Nemoj mi samo reći da je bilo davno, odmah mi nije dobro. Nije prošlo puno, siguran sam, sjećam se kako si driblao na malom prostoru...
Oprostite, ali nama je tih petnaestak puno, ispala je kosa, nestala kondicija, nakupili se kilogrami... A Ćiro praktički isti, iako će danas službeno napuniti 82 godine.
- Moram stvarno priznati da se dobro osjećam, jako dobro. Dok se ne sjetim koliko imam godina; onda mi dođe suza...
Sjećamo se, prije dvije godine je proslavio 80, bila je to fešta pokraj naše redakcije, u omiljenom Van Goghu. Što se sprema za 82. rođendan, sigurno će biti neko slavlje?
- Ništa posebno, nemam planova. Doduše, zove me vaš kolega Tomislav Židak u Van Gogh, pa ću vjerojatno tamo navratiti.
U glasu se osjeća radost, doista mu ne biste dali toliko godina.
- Znaš, sine, ja sam stvarno dobro, vitalan sam. Ali, brinem se za našeg dragog Špacu. U bolnici je, bio sam mu u posjeti, mislim da se iznenadio. Je, svađali smo se mi kroz život, uf, bilo je svega! Ali ovo je ipak nešto drugo, čovjek leži u bolnici. Kako je? On kaže da je dobro, ali ja se svejedno brinem za njega. Želim mu što brži oporavak, da naš Špaco opet bude dobro. Razgovarali smo o svemu, naravno, imamo mi puno tema...
Ipak u penziji
A koju sam Ćiro ima želju za ovaj rođendan, što bi poželio sebi?
- Ma, sebi ništa posebno, htio bih samo da moja i naša Domovina krene pravim putem. Da se počnemo međusobno uvažavati, da bude pozitive, da idemo u dobrom smjeru, da nestanu podjele i nastane dijalog.
Ćiro je sad ipak uspio izgovoriti tu riječ. Da, službeno je u penziji.
- Jesam, gotovo je. Nemam više trenerskih ambicija. Mamić i Šuker sasjekli su ih u korijenu. Neću više nikoga trenirati, zatvorio sam to poglavlje.
Premda, poznavajući ga, ne bismo se čudili da još negdje zasjedne na klupu. Sve je u njegovoj karijeri i životu filmski, nedostaje možda to poglavlje, da i u 83. nekoga trenira. Zapravo, u 83. godinu ušao je jučer, naime, Ćiro je rođen 9., a ne 10. veljače.
- Istina, rođen sam 9. veljače. Ali je otac Mato malo zakasnio pa me prijavio dan kasnije.
Pozdravi s lijevog krila
Otac se malo “zaigrao”, općina je bila daleko. Kako god, Ćiro, sretan rođendan, danas ili jučer, svejedno. Prije dvije godine, proslavom 80. rođendana, skinuo je famu s godine rođenja, ta “novinarska hrana” otišla je u hladnjak.
I što još možemo poželjeti, samo još poneku nogometnu polemiku njega i Špace te još rođendana, u Van Goghu ili bilo gdje... Mi ćemo gledati i zapisivati. S lijevog krila!