Užas, užas. Posljednje su to riječi gospodina Kurtza, glavnog protagonista knjige Srce tame Josepha Conrada, obavezne lektire za svakog kog zanima Afrika. Ili život. Klasik po kojem je Francis Ford Coppola snimio film Apokalipsu danas (premda je on tamu smjestio u Kambodžu). U romanu pustolov Charles Marlow kreće na opasno i neizvjesno putovanje uzvodno uz rijeku Kongo, u potrazi za mističnim i zagonetnim Kurtzom. Čovjekom koji je u srce najdublje džungle na svijetu otišao vaditi slonovaču za europske kolonijaliste, a završio na tronu na kojem ga divljaci-kanibali štuju kao božanstvo. Kurtz, međutim, nije samo eksploatator i manipulator, on je i pjesnik, mislioc, istraživač, čovjek u radikalnoj potrazi za odgovorima. Na kraju te dijabolične, halucinogene, apokaliptične priče Marlow nalazi Kurtza na izdisaju, završavajući svoju potragu ključnim riječima užas, užas. Je li to konačni odgovor? Je li Kurtz kroz pustolovinu zadiranja u najmračniji kutak planeta i sebe samog, zapravo uspio doći do samog kraja i shvatio da tamo nema ničega?
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Užas, užas, te mi riječi odzvanjaju u ušima otkad smo ušli u Ruandu, koja sa susjedima Ugandom i Burundijem tvori geografiju predsoblja Srca tame, koje se nalazi u Kongu, ogromnom, brutalnom i nepoznatom Kongu, jedinom pravom srcu Afrike, odmah s druge strane planina Virunge. Otkad smo ušli u Ruandu, nevjerica, pitanja. Što je bilo tim ljudima da se tako pobiju? A 1994. su se poklali van svake logike. Možda je krenulo s rđavom logikom odmazde većinskih Hutua protiv manjinskih Tutsija koji su vladali zemljom još otkad su ih belgijski kolonizatori postavili na rukovodeće pozicije. No, čim je klanje krenulo, nastao je totalni kaos i sve je izmaklo logici. Susjedi su klali susjede, muževi žene, žene djecu… Gotovo svi su uprljali ruke krvlju.
Promatramo ljude dok putujemo mjestom zločina i pitamo se je li dvadeset godina dovoljno da rane zacijele. Ruanda nam nudi zbunjujuć odgovor. Njezin glavni grad Kigali sterilan je do besmisla. Na ulicama nema one tipične simpatične afričke kaotičnosti - ljudi su rezervirani, nitko se ne smije. U dućanima, uredima, institucijama, caruje hinjeni red. S kim god pričamo, uvjerava nas da je rat stvar prošlosti. Da ljudi sada žive zajedno, da se više ne može izjasniti tko je Hutu, a tko Tutsi. Sada su svi Ruanđani. I žele mir. Nisu nas uvjerili da je sad sve u redu. Može li uopće biti sve u redu nakon takve apokalipse? Ne sviđa nam se ovdje. Želimo dalje što prije.
A uz to imamo još jednu misiju. Pronaći hrvatskog Kurtza. Krešu Raguža, mističnog, nedohvatljivog lika, koji se u ovom susjedstvu snalazi kao u vlastitom džepu. Godinu dana prije puta zapili smo se jednom prilikom s njim, dovoljno da ga zavolimo do groba. Jedan od najboljih hrvatskih pisaca, toliko drzak da ni ne pokušava objaviti svoju prvu knjigu, pričao nam je još tad kako je kao novinski reporter obišao ratišta od Iraka do Afganistana, kako je prvi napravio intervju s glavnim zapovjednikom kurdistanskih pobunjenika, kako je prvi od stranaca ušao u opkoljenu Misratu u Libiji...
Ali otad ga nismo vidjeli. Nestao je iz Hrvatske, nestao iz novina, nestao iz javnosti, propao u zemlju. Načuli smo priče da se skrasio u Burundiju, ali nitko ne zna zašto. Kolaju priče da je gazda kafića, da je kriminalac, da je direktor rudnika, da je otvorio tvornicu za proizvodnju kupaćih gaća, da je poslao sve u vražju mater i na obalama jezera Tanganjika kupio farmu konja...
Ušli smo mu u trag i sad smo na putu za Bujumburu, glavni grad Burundija, zemlje na rubu raspada, još jedne domovine Hutua, Tutsija i genocida. Raguž nas čeka u tamošnjem najluksuznijem restoranu Buje.
- Drago mi je da ste došli, kaže i naručuje najbolji viski, dupli naravno, naslanja lakat na šank i smije se tiho, ispod glasa. Ne znam ja koje su marke sve te njegove košulje, remeni i cipele, ali znam da ih nosi da očara druge. Ne iz taštine. Taj je nitkov jedan od rijetkih koji nema taj uteg. On to radi iz vica. Sluge, kurve i ulizice vrzmaju se oko njega kao oko otvorenog novčanika. A on nije škrt. Ima uho i rame za svakog. Otrovni papirići lete okolo, kao mamci parangala. Njegov osobni čuvar, visoki crnac Antoine, ne ustručava se prekidati naš razgovor da bi ga po stoti put zatražio sat, a Raguž mu laže da se Rolex više ne proizvodi. Pitamo ga što, dovraga, radi ovdje…
- Afrika te ili ispljune ili proguta… Ali, čekaj, pomalo… Prvo ćete nešto pojest, popit, a onda idemo do mene. Kako vam se svidjela Ruanda?
Nikako, kažem, a on nastavlja:
- Danas je to zemlja u kojoj je korupcija manja nego u Hrvatskoj. Ulice u Kigaliju čišće su nego u Zagrebu, a indeks poslovne konkurentnosti viši nego naš. Ako ste u potrazi za uzbuđenjem, zapravo je bez veze, bolje je ostati doma.
- A Burundi, pitamo.
- Burundi, pak, ima jednu od najvećih korupcija na svijetu, užasno je prljav i siromašan. Iskonska Afrika. Roditelji djecu ovdje od malih nogu uče da je loše biti iskren, da je to odraz slabosti. Ukrast, maznut, zamračit, prevarit... da su to olimpijske discipline Burundi bi imao više zlata oko vrata nego ostatak svijeta zajedno. Dok se viski toči u potocima Raguž nam priča i da se ne bi čudio da se uskoro ponovi 1994. Kaže da ništa oni nisu riješili stavljajući etnicitet izvan zakona.
- Ako bolje pogledaš, 99 posto ljudi u Ruandi koji imaju novac i moć su Tutsi, a njihov predsjednik je čisti diktator… Mrzim diktature!
Viski teče, ali ne razvezuje mu jezik. O svemu govori sve, točno pogađa u bit, izokreće naglavce kontrasta radi te još dodaje svemu vic, ali o sebi nikako da kaže išta.
- Što te briga za mene, ljuti se jednom i naginje čašu do dna kao da će baš ovaj put napokon isprati gorak okus besmisla.
- Za koga to pišeš? Napiši da sam odvratni gad. Napiši da je užasno tajnovito to što radim. Ma nema šanse da vam kažem čime se bavim, odjebite!
Kod njega doma, u ogromnoj vili s bazenom, čeka nas neka sumnjiva ekipa. Složili su mu party iznenađenja bez povoda. Čim izvadim fotić oni se razbježe i posakrivaju. Doveli su i neke raskalašene djevojke, koje se ne skrivaju kad vide fotić.
- Gubite se, kurve, rastjeruje ih Raguž i govori nam da su to kćeri ambasadora i političara koje idu po partijima, kurvaju se i kradu novac.
Tjera i prijatelje koji su mu složili party i zove na red dvojicu potkupljivih čuvara koji su ih pustili u vilu i vrišti: Otkaz!
Ostajemo sami i nastavljamo priču do dugo u noć, ali ponovno ništa ne saznajemo o tome što on tu zapravo radi.
Priča nam radije o pravom srcu tame, Kongu, kojeg obožava i poznaje kao svoj džep. Čija je granica na 20 kilometara od Buje. No, što ima u tom Kongu, pitamo ga, zašto ga toliko voli?
- Volim ga jer je dijete. Bedast, nevin. I zato što je čudovište. Opasan i nepredvidiv. Zato što ima vulkane i džunglu. Zato što svi imaju mobitele, a nitko nema struju. Volim ga zato što je nenormalan. I zato što ga se bojim.
Zove nas da sutra odemo tamo bez putovnica, na pivo, onako iz šale. Odbijamo. Preziremo priče o potkupljivanju policajaca, pa čak i kad je riječ o vicu. Raguž nam se smije i ruga. Voli nas, ovako dosljedne svojim idealima.
Kongo ipak ostavljamo za neki drugi put, kad ćemo mu moći posvetiti onoliko vremena koliko zaslužuje. Sad u drugom smjeru odlazimo iz Bujumbure u posjet planinskim gorilama. I to da nismo uspjeli saznati čime se ovaj naš zagonetni nitkov tu zapravo bavi. Na rastanku nam samo ponavlja poznatu Stanleyevu rečenicu Afrika te ili ispljune ili proguta. Traži li to on poput Kurtza smisao u srcu tame? Nalazi li užas? Možda ni on sam ne zna, ali ja nekako slutim da gad radi upravo suprotno...