Iz novinarskog je sjećanja teško izbrisati jednu čudesnu zimsku noć na Bosporu. Punu kontrasta. Prije pet godina vozili smo se širokim istanbulskim avenijama u bijelom BMW-u splitskih registracijskih oznaka, te s Rokom Lenijem Ukićem razgovarali o hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji, ali i o šibenskim bodulskim pripetavanjima (čitaj: ljetnim, sportskim nadmetanjima malih naseljenih otoka šibenskog arhipelaga)!
U doba kad su hrvatsku košarkašku koloniju u Fenerbahčeu činili Neven Spahija, Bojan Bogdanović, Marko Tomas i već spomenuti Ukić, piše Slobodna Dalmacija.
Kao da se od tada ništa nije promijenilo u Ukićevim životnim prioritetima i ljubavima. Košarka je Rokov životni izbor, a reprezentacija njegova vječna strast. I dalje ga prati nostalgija za rodnim Splitom, ali i za malim, kamenim Šepurinama na otoku Prviću.
– Na Prviću uvijek imam osjećaj kao da jedan dan zapravo traje tri dana. Tamo nema previše sadržaja. Nema signala na mobitelu, pa me nitko ne ometa. Imam mir, sve uvjete da se poslije mukotrpne sezone u grčkom AEK-u za što manje vremena odmorim na što kvalitetniji način. Za Šepurine sam emotivno vezan zbog mojih predaka – kazivao nam je Roko na početku ugodne ćakule, u kojoj nas je dodatno spojila zaljubljenost u, kad bismo parafrazirali Tina Ujevića, “malene školje srca moga”.
Do Rokova mobitela ili e-maila gotovo je nemoguće doći preko oca Zorana, nekad bubnjara “Daleke obale”, a danas spiritus movensa novoutemeljene splitske grupe “Diogen”. Zoran uporno štiti sina od novinara, zagovara interni “silenzio stampa”.
Neću još u ‘Diogen’
– Mom je ćaći ostao taj zaštitnički instinkt još otkad sam bio mlađi. Prešutno ga u tom smislu podržavam. Nije da bježim od medija. Već sam odavno naučio nositi se s njima. Prije mi je to bio stres, danas dio profesije. Međutim, ne volim puno govoriti ako za to nema posebnog razloga – smatra Roko.
U razgovoru s Rokom imali smo osjećaj kao da slušamo “playback” nedavne ćakule s još jednim reprezentativcem, Zadraninom Markom Popovićem. Scenarij njihova života u prvim danima ljeta gotovo je istovjetan. Bijeg na otok (Marko se skriva na Ugljanu – op. a.), kupanje, sunčanje, igra s djecom...
– Jedino ne idem na ribe! Tu i tamo sa sinom odigram basket, ali moram se paziti. U mojim godinama valja čuvati noge. Želim zdrav završetak karijere, koja je praktički odrađena u inozemstvu. Prvih godina me drmala nostalgija za Hrvatskom, Splitom, Prvićem. S vremenom sam se navikao na takav život. Sve je lakše otkad sam osnovao obitelj – otvorio se hrvatski reprezentativac.
Roko ne krije da mu je glazba najveći hobi. O tome govori i prošloljetna izjava njegova oca Zorana kako Roko uskoro iz košarkaških voda prelazi u glazbene. U njegovu grupu “Diogen”.
– Nije Zoki mislio do kraja ozbiljno. Sviram uvijek kad imam vremena, no čovjek sam koji ništa ne želi raditi polovično. Još ne razmišljam o završnim računima na parketu. A kad više ne budem među koševima, tko zna!? – zagonetno će Roko, koji je od oca naslijedio ljubav prema bubnjevima.
Poslužilo me zdravlje
Roko Ukić ne bježi od objašnjenja kako je očeva poluozbiljna najava o prelasku u glazbene vode bila na jedan način prosvjedna, kao roditeljski bunt protiv ne baš usamljenih stavova o tome kako je prije prošlogodišnjih olimpijskih kvalifikacija u Torinu “trebalo otpisati Ukića”. A nije se otpisalo samo njega, nego i cijelu reprezentaciju!
– Ne zamjeram nikome ništa! Ljudi su imali razloga grintati na nas starije igrače. Ja bih volio da se već sutra pojavi nekoliko klinaca pred kojima ćemo morati ustuknuti. Povući se iz reprezentacije. A dok oni ne dođu, nemamo pravo reći da smo dali sve za reprezentaciju. Prošlo mi je ljeto, svakako, u lijepom sjećanju. Možda je falio još jedan korak da budemo u potpunosti zadovoljni. Pravi sportaš uvijek igra s nadom da će doći do prvog mjesta. Ne do petog. No, od Torina do Rija prošli smo vrlo uspješan put – sa zadovoljstvom se Roko prisjeća igara u Italiji i Brazilu.
Ni Ukićeva grčka sezona u AEK-u iz Atene nije puno zaostajala za reprezentativnom. U to smo se uvjerili i preko TV ekrana u polufinalu doigravanja grčkog prvenstva, kad je AEK s Rokom vodio ljuti boj s gradskim rivalom Panathinaikosom, kasnijim prvakom.
– Protekle me sezone, prije svega, poslužilo zdravlje! Nakon tri sezone, u kojima sam se mučio s upaljenim tetivama, napokon sam odigrao jednu bez sličnih muka. Zbog ozljeda sam prijašnjih godina izgledao za korak sporiji. AEK nije klub iz europskog vrha, no igrali smo dobro. Hrvali se gotovo ravnopravno s Olympiacosom i Panathinaikosom, uspješno gurali i u Europi. Nakon dugo vremena nisam propustio ni jednu utakmicu. Vrlo dobrim igrama nahranio sam samopouzdanje za reprezentativno ljeto – vjeruje Ukić u svoju formu.
U Ateni je hrvatski košarkaški reprezentativac minule sezone odrađivao drugi “mandat”. U drevnoj prijestolnici svjetske kulture i civilizacije osjeća se ugodno. Nedavno je tamo ugostio i oca Zorana, koji je na atenskim ulicama tražio tragove dobrog, starog Diogena.
Sačuvati zajedništvo
– U Ateni sam kao doma. Tamo mi je i obitelj. Imamo zaista sve. Od lijepog vremena do dobre spize. A Grci žive kao carevi. Ponašaju se kao da nema krize. Dok sam igrao za Panathinaikos, znalo je biti prosvjeda, no sada se situacija malo popravila. Više ne izlaze na ulice, ali izlaze u kafiće, restorane. Uživaju u životu – hvali Roko stare grčke navike.
Takvo ga opuštanje ni slučajno ne čeka tijekom ovog ljeta. Na meniju će biti teški treninzi i novi, još teži reprezentativni ispiti. Izbornik Aco Petrović planira osvježiti najbolju selekciju veteranima (Marko Popović).
– Tko god može dati kvalitetu više, dobrodošao je u reprezentaciji. Ove jeseni moramo biti vrlo oprezni. Dvanaest najkvalitetnijih košarkaša “na papiru” ne jamči dobar rezultat. O tome mogu osobno posvjedočiti na temelju proteklih reprezentativnih natjecanja. Većina ljudi je prošlog ljeta govorila da smo u “akciju Torino” ušli s najlošijim sastavom u povijesti.
– A napravili smo sjajan rezultat. Godinu dana prije smo s puno jačom momčadi odigrali vrlo loše, podbacili. Moramo sačuvati kemiju i zajedništvo od prošlog ljeta. Možete vi u akvarij ubaciti tri nove, prelijepe ribe, ali morate paziti kako će reagirati ostalih devet riba koje tu već plivaju – slikovit je Roko.
Iskusni playmaker nije imao nikakvih ograda kad se raspričao o odnosu mladih nadarenih igrača prema reprezentaciji. Svoje mišljenje o Žižiću, Hezonji i Zupcu formulirao je i više nego jasno. U prvi je plan, ipak, stavio otkaze Žižića i Hezonje.
Moram misliti i na obitelj
– Riječ je o dva različita slučaja. Bender i Zubac jamačno donose kvalitetu. Njima nitko u NBA-u ne može zabraniti da igraju za reprezentaciju, ako to žele. Zato mi je dodatno drago što je Bender, ipak, potvrdio svoj dolazak na pripreme. Sve se svodi na jednostavno pitanje: imaš li volju igrati ili nemaš? Žao mi je što su Hezonja i Žižić otkazali jer su nam vrlo bitni.
– Njihova opravdanja ne drže vodu. Zašto se ne ugledaju na Darija Šarića, koji nije postavljao nikakve uvjete reprezentaciji iako je prošle sezone išao u NBA? Zaslužio je da bude rookie godine. Problem je to složeniji što bi Žižić i ostali trebali biti primjer još mlađima, onima koji tek dolaze. Zar nije logično da spomenuti kvartet u ne baš dalekoj budućnosti drži uzde reprezentacije? – bez dlake na jeziku će kapetan Hrvatske.
Ukićeva glasna razmišljanja o najvećim hrvatskim talentima valja i te kako respektirati. Roko je, primjerice, od prve u reprezentaciji prepoznao Darija Šarića. Kao nadarenog, odgovornog igrača i stožernog igrača selekcije, koji zajedno s Bojanom Bogdanovićem na predstojećem Eurobasketu Hrvatsku može odvesti još dalje od sjajnog uspjeha u Rio de Janeiru.
– Nećemo se okupiti kako bismo bili sedmi! No, o medalji možemo sanjati jedino ako odigramo na gornjoj granici svojih mogućnosti. Trebat će nam i sreće u utakmicama, koje će odlučivati hoćemo li gore ili dolje. Nećemo imati problema u grupi, ali nam već idući korak donosi jednu od reprezentacija s kojima smo u najboljem slučaju al pari – umjereni je optimist Roko Leni Ukić.
I kad smo već zaklopili novinarski notes, sjetili smo se da nijednog trenutka nismo govorili o jesenskim projekcijama splitskog košarkaša, koji je “ugazio” u trideset i treću godinu života.
– Jedna od opcija je ostanak u Ateni, no još ništa nije potpisano. Moram misliti i na obitelj. Više nemam potrebe radi velikog novca seliti se negdje usred Rusije. Dosad sam sve ugovore potpisivao u drugoj polovini srpnja, pa vjerujem da će tako biti i ove godine – poručio je Roko.