Kad je Aco Petrović objavio popis od 15 kandidata za Stankovićev kup u Kini, na kojemu će tražiti najmanje tri imena koja će nastaviti pripreme za Eurobasket, ali i proširiti bazu igrača za kvalifikacije za SP, koje slijede od studenog, ime Antonija Vrankovića odmah je iskočilo između pozvanih igrača.
Sin Stojka Vrankovića, nekad kapetana reprezentacije, a danas predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza, prvi puta će biti u poziciji, još tamo od kadetskih dana, pokazati koliko vrijedi u dresu Hrvatske. Za razliku od U-16 vrste, za koju je nastupao s nekim igračima s kojima će i sada biti na u reprezentaciji, danas 20-godišnji Vranković krenuo je drukčijom stazom razvijati svoju karijeru. Bio je na Floridi u srednjoj školi, a prije dvije godine prihvatio je poziv Dukea i velikog, legendarnog trenera Mikea Krzyzewskog, do proteklog ljeta izbornika SAD-a, čovjeka koji je vratio dignitet reprezentacije SAD-a. I od nje napravio priču koju ne propuštaju ni najveće NBA zvijezde.
Uglavnom, Antonio Vranković danas je student Dukea, ali i centar od 214 cm i 120 kilograma mišića. Studira psihologiju i marketing, dio je nadaleko razvikanog sustava Dukea. No, prvo o tome kako je doživio poziv u reprezentaciju.
- Neopisivo mi je drago što sam na popisu jer Hrvatska je u mom srcu, igrati za reprezentaciju je nešto što je moja velika želja. Tata mi je pričao što je njemu značilo igranje za Hrvatsku, a na meni je samo da opravdam taj poziv, stoga ću nastaviti raditi, biti u najboljoj mogućoj spremi kad se pojavim na tim pripremama. Jedva čekam...
Svatko trči svoju utrku
Nije mu prvi puta da je na reprezentativnom popisu, a i već smo spomenuli da je s nekim od tih igrača vrlo blizak. Recimo, s Karlom Žganecom, s kojim je igrao još dok su Vrankovići živjeli u Zagrebu, u dresu Feniksa, koji je vodio Karlov (i Brunin) otac Krešo, poznatiji u košarkaškim krugovima kao Struja. Međutim, većina tih njegovih vršnjaka danas su već profesionalci, čije su karijere ozbiljne, a neki i mlađi od njega, poput Dragana Bendera ili Ivice Zupca, sutra Ante Žižića već su dio NBA lige. I ostali igraju, nazovimo je, ozbiljnu košarku, ili barem drukčiju od one koja se igra na NCAA-u.
Kako na to gleda Vranković?
- Svi oni su dobri igrači, sve te dečke znam od svojih početaka košarke. No, svatko od nas trči svoju utrku, svatko od nas ima svoj put. Moj put bio je završiti srednju školu, otići na sveučilište, a Duke je veliko ime, veliki sustav i to je nešto što će mi ostati zauvijek. Također, na taj sam način pomirio i dvije stvari; svoju ljubav prema košarci, ali i želju roditelja za završim fakultet. Ništa mi neće pobjeći, tek mi je 20 godina.
Sustav je impresivan
I kakav je osjećaj biti dio Dukea, biti pod nadzorom Mikea Krzyzewskog?
- Sustav na Dukeu je doista impresivan, ovdje se ništa ne prepušta slučaju, a učiti dvije godine od takve trenerske legende kakav je Mike Krzyzewski doista je neprocjenjivo. I to ne samo o košarci, rekao bih i o životu jer to je čovjek prepun iskustva, čovjek s vojnom biografijom, gdje je bio narednik, čovjek koji je u stanju proširivati vidike, na terenu, ali i izvan njega.
Što se tiče košarke, Antonio Vranković još čeka svoje prave minute i pravi utjecaj na momčad.
- To je jedini dio koji mi do sada nedostaje, ali ja sam strpljiv i vrijedno radim, nastojim svakoga dana biti sve bolji. Planovi jesu da od sljedeće jeseni budem u ozbiljnoj rotaciji i to me veseli. A onda će sve doći na svoje.
Uostalom, s Dukea je put NBA lige otišlo 23 igrača, koji su trenutačno tamo, a ukupno ih je bilo 68 takvih u povijesti. Dovoljno je samo to napisati da bi se shvatilo gdje će to završiti za dvije-tri godine Antonio Vranković.
- Doista je malo onih koji su ostali tri-četiri godine na Dukeu a da nisu napravili ozbiljnu karijeru. Eto, uzmite samo centarske pozicije, s Dukea su trenutačno u NBA ligi sva tri brata Plumlee, pa Okafor...
Pristojna igra ‘leđima’
A da bekovima i ne govorimo, s Dukea je i Kyrie Irving...
- Duke ti nudi doista sve u razvoju i na nama koji smo ovdje je da samo radimo i iskoristimo sve te pogodnosti.
A kako bi Antonio Vranković procijenio sam sebe kao košarkaša? O kakvom se to centru radi? Je li uopće gledao tatu Stojka i može li se s njime usporediti?
- Bio sam jako mali kad je tata prestajao, ali sam poslije gledao neke snimke. Različiti smo utoliko što je on bio gospodar obrane, čovjek kraj kojega se nije moglo u reket, a moja forca ipak je napadački dio ove igre. Igram sasvim pristojno leđima prema košu, mogu dobro dodati, ja sam više napadački orijentiran, rekao bih. Iako, svjestan sam i da je obrana važna, pa i na tom dijelu parketa nastojim ne propuštati.
Obiteljski posao
I kad će stići u Zagreb?
- Do 1. lipnja sam u Zagrebu, ali neću prestajati s radom, trenirat ću i kad dođem u Hrvatsku jer se želim u što je boljem svijetu predstaviti od prvog dana reprezentativnog okupljanja 10. srpnja.
Vranković je to, reprezentacija mu jako puno znači. I hrvatski grb na dresu. Obiteljski posao. I jedan centar kojega treba držati na radaru.
U njega je 214 cm i 120 kilograma. I genetika, a to znači tijelo čvrsto na oca. Još jedan centar u plejadi onih koji dolaze. I još jedan razlog da na budućnost hrvatske košarke gledamo s puno optimizma.
OK, znam, reći ćete da ne bi škodio i neki bek na horizontu, ali dogodit će se. Kao što se uvijek dogodi...