TONI KUKOČ EKSKLUZIVNO 'Michael Jordan mi je dokazao da nisam razumio košarku! Dario Šarić? Onako pošteno, ni ja ne bih glasao za njega...'

Uh, tijekom ćakule s Tonijem Kukočem, najuspješnijim, pa vjerojatno automatski i najboljim hrvatskim NBA igračem, imalo se što zapisati, pa objaviti, jer to su bili slapovi vrlo zanimljivih komentara, ocjena, poruka.

Logično, jer Kukoč je sa svojom Jugoplastikom i onda dvogodišnjim igranjem za Benetton, kao i s reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske osvojio u Europi sve što se moglo, da bi onda čak 13 godina igrao u NBA, najjačoj košarkaškoj ligi svijeta. Dakle, riječ je o jedinstvenom košarkašu (karijeru je zaključio 2006.) koji ne može biti drugo nego dragocjeni sugovornik.

“Onako pošteno, ni ja ne bih glasao za Darija Šarića za novaka godine”, tako je rekao Kukoč, koji opet na svoj način izuzetno cijeni mladog Šibenčanina.

“Čudim se igračima koji su odbili reprezentaciju. Hezonja, Zubac i Žižić su tako odlučili i neka se ne vade na klubove”, to je sukus rasprave o trojici mladih košarkaša koji su izborniku Aleksandru Petroviću dali “šup-kartu”.

S Tonijem sam se našao u blizini njegove prekrasne vile na padinama Marjana, na Mejama, u najelitnijem splitskom kvartu (na ulazu je postavljen uočljiv grb Dalmacije), razgovarali smo u obližnjem kafiću Le Monde, od tri bota (tako Splićani kažu za ure), dakle u vrijeme kad se ljeti uobičajeno boravi na kupalištu ili se doma odmara.

Krenulo je na neki način šokantno, za mene fetivog Splićanina, jer je Toni objavio da su mu “dica otišla doma”, to jest Stela i Marin su otputovali u Ameriku, u Chicago. Zato je bilo “kako to - doma”?

“A, to je tako, ovamo dođemo ljeti, oni tri tjedna, žena i ja dvostruko dulje. Prema tome, tamo u Chicagu sam dulje, nego što sam živio u Splitu. Uostalom, u Americi sam od 1993., znači... koliko je to? Pa, 24 godine. Dakle, ipak dulje tamo, nego u Splitu.”

Divota jedna od odmora, kaže Kukoč, pa uvjerava kako su Splićani sretni najviše zbog “fascinantnog standarda slobodnog vremena”. Prema njegovu mišljenju, Split je grad po mjeri za uživanje. Kukoči su tri tjedna bili na moru, na unajmljenoj jahti, kaže “jedna prekrasna četrdesetdvojka, duga 14 metara, komforna”. Otišli su do Visa, obilazili ga, zatim Hvar i Brač... “Lovili smo ribu, ustvari tu i tamo čekali da se ona ulovi. Ne pada mi na pamet ići u podvodni ribolov jer imam problema s ušima i čim zaronim na dva metra, odmah osjetim bol. Ali, volim staviti masku, satima gledati u dubine...”

Tako, “dica su otišla doma”, a Kukoč će uskoro na pripreme reprezentacije. Član je stručnog stožera, ali odmah se ogradio:

“Aco sve vodi i ja mu se ne mislim miješati u posao. To nije moj način. Nemam namjeru bilo što sugerirati, osim u slučaju kad me se nešto pita. Ono uoči Olimpijskih igara u Riju, poslije kvalifikacija u Torinu, rekao sam vam da bi trebalo momčadi priključiti Bendera, on bi dobro došao. Ugrizao sam se za jezik...”

Onda je Kukoč objasnio zašto ne voli i ne želi nametati neka svoja mišljenja, premda je “mnogo bolje imati pet ideja od samo jedne”: “U više navrata kad sam poželio nešto kazati ovim mlađim igračima, savjetovati ih, pogodilo bi me kada bih u njihovim očima prepoznao ono ‘ola, evo još jedan koji mi hoće tupiti kako igrati, kao da mi nije dosta trenera’”.

I Kukoč se otprilike tako ponašao kad je stigao u kamp Bullsa pa kad je Michael Jordan rekao treneru Philu Jacksonu: “Pusti, Toni ne razumije košarku”. “Zaboljelo me, bilo mi je krivo. Ja da ne razumijem košarku, a s klubovima, posebno Jugoplastikom i reprezentacijom, osvojio sam sve. Ma bogati, pa sam mu rekao uvrijeđen ‘ajde mi ti objasni’. I onda mi je dokazao... Analizirali smo zajedno događanja tijekom utakmice, to kako mi je bilo krivo kada bi me Phil poslije dva promašena šuta vratio na klupu. Stvarno, tamo minutaža na terenu ne ovisi o pogođenom košu, nego o deset drugih stvari koje si obavezan uraditi kako treba. Brzo se vratiti, pomoći drugome, skočiti u obrani i napadu, zagraditi protivnika... Tada sam krenuo ispravljati, dopunjavati svoju igru.”

I uslijedila je poanta: “Za svakog igrača najgore je kada griješi i ponavlja pogreške, i to cijelu sezonu. Naime, najžalosnija je situacija kad je igrač zadovoljan sobom, svojom igrom, ponašanjem. Najvažnije je biti nezadovoljan sobom, ali to je i najteže. Dakle, shvatiti u čemu si loš, možda nedovoljno dobar, pa se nastojati ispravljati. E, tu je Dario Šarić na pravom, najboljem putu”.

Tako smo krenuli u razgovor o Šariću i njegovoj karijeri, igrama za Philadelphiju 76erse, ustvari ostalo mi je slušati Kukoča:

“Šarić ima velike kapacitete, posljednjih mjeseci, od polovice veljače, igrao je odlično, našao svoje mjesto u momčadi, otvorilo mu se, dobio je minutažu. Priznat ću da me ugodno iznenadio na poziciji četvorke, to mu je prirodnija pozicija i od trojke ili niskog krila. Jako je dobro da suigrači imaju povjerenja u Darija, on je na putu da bude baš kompletan igrač, prepoznaje situacije, ima sjajna dodavanja, izvanredan je u obrani. On mora pokušati odvesti momčad u doigravanje, a kad to uspije, bit će prvi Hrvat izabran u All-Star momčad”.

Ali, kako bi onda za novaka godine glasao za Brogdona, a ne za Šarića?

“Čitao sam razne komentare, ali mislim da Šarić nije oštećen, pogotovo nije pokraden. Malcolm Brogdon je igrao cijelu sezonu i u doigravanju izvanredno. Pri izboru se moraju gledati 82 utakmice, a ne posljednji mjeseci. Brogdon je razigravač, Bucksi su bili šesti na Istoku, Ameri nisu pristrani, nisu povukli za Brogdona zato što je Amerikanac. No, Šarić je stekao sjajnu reputaciju, odličan je. Njegov klub ima mladu momčad, dva puta su uzimali ‘pick 1’ i ako ostanu tri, četiri godine zajedno, dosegnut će razinu Clevelanda i Bostona.”

CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA