Ostao je dvije asistencije do triple-doublea. Na parketu su se kotrljale emocije, a Španjolci su klizili prema kraju jedne velike, najveće generacije. Pri tome nikome nije bilo pretjerano žao.
- Mali je čudesan. Svaka mu čast - kazao je Pau Gasol, dok je Marca puštala na otisak naslovnu stranu sa samo jednom slikom. Onom Luke Dončića.
Ne zato što je igrač Real Madrida, već iz razloga što smo unazad dva i pol tjedna svi postali svjesni da gledamo budućnost košarke.
Stigao je ovdje pod pritiskom. Budući prvi pick NBA drafta. Najbolji neamerički talent koji se pojavio ikad. I onaj tko je ovo smislio, svaka mu čast, jer to je to, “novi Larry Bird!”
Napredujem dan po dan
Ni više ni manje. Kako mu prezime završava na “ić”, bilo je logično da će ga uspoređivati s Draženom, s Kukočem, što ja znam s kim sve ne. Ali, ovo, usporedba s Larryjem Birdom baš je pogođena.
Nije najbrži čovjek na svijetu, ali nitko ga neće prestići. Nije najviši čovjek na utakmici, ali nitko neće imati više skokova od njega. Ima oko dva metra, ali to ga ne prijeći da asistira kao najbolji playmaker. I još nešto, nitko, ali baš nitko nije racionalniji na parketu. Njemu kao da su se neki segmenti igre dogodili prije nego je krenula utakmica, kao da ih je već proživio. Pa sada, s tim iskustvom ulazi u njih. I da, šut mu je taj. Gotovo, ali samo gotovo kao u Birda. Ali stigne ovaj doći i blizu te razine, 95 posto košarkaša danas potpisalo bi isti čas da imaju sada šut kao Luka Dončić. Kojemu je 18.
- Mislim da mogu popraviti sve dijelove svoje igre. Po meni, trebao bih biti eksplozivniji, bolje braniti i bolje šutirati. No, napredujem dan, po dan.
I pitali su ga oko Birda. Tata Saša ga je gledao, mali Luka tko zna, Bird je već imao trbušinu kad se Dončić rodio.
Luka Dončić
- Čuo sam već da me s mnogo njih uspoređuju. I to je uvijek kompliment za mene. I jedino što mogu reći jest da moram jako puno raditi da bih jednog dana bio kao Larry Bird. I da pri tome iz utakmicu u utakmicu pomažem svojoj momčadi.
Uz rub terena sjedio je Saša Dončić. Tata je palio jednu za drugom uoči utakmice, ne znam koliko ih je popušio na poluvremenu. Iako je obećao, odmah nakon, kad smo mu stisnuli ruku.
Zbližio se s ocem
- Znam da ću ovo dobro proslaviti.
Nisam sumnjao.
Antonis je prijatelj, grčki novinar, oprostite, ali oni svake godine mijenjaju medij pa više ne znam tko za koga radi. Ali Antonis je jedan od onih čija se riječ poštuje u presu. Neki dan igrali smo u istoj momčadi na novinarskom turniru, pa smo se između utakmica dotakli i Dončića.
- Radio sam priču o odnosu u obitelji.
Znam, nije to laka tema. Mama Mirjam živi u Madridu s Lukom, tata Saša je u Ljubljani. Znali su se gađati otrovnim strelicama nakon razvoda i po slovenskim medijima. Mami nije baš po volji ni da je Kanal A uzeo Sašu kao stručnog analitičara. No, Antonis je uhvatio poantu.
On je normalno dijete
- Tata Dončić mi je priznao da je Luka ljetos, nakon valjda dvije-tri godine prvi puta bio neko dulje vrijeme u Ljubljani. I tata je iskoristio to vrijeme da se ponovo upoznaju, sada kad je mali već odrasli čovjek, da se zbliže, odu na večeru, razgovaraju. Mislim da je malom to pomoglo - kaže Antonis.
Mama Mirjam u Lukinu dresu, zajedno s bakom, vlasnicom jednog od najprestižnijih frizerskih salona u Ljubljani i Lukinom djevojkom na tribinama je u Istanbulu. Kaže da je Luka, kad je navršio 18 godina dobio na poklon Fićeka, ili ono što FIAT sada prodaje pod egidom Fićeka. Nastoji ona od svog sina napraviti normalno dijete usprkos slavi, naslovnicama, svih mogućim povlasticama, koje se otvaraju na račun njegova talenta, ali i kvalitete.
A on i jest normalan. Iako, Srbi su tražili detalje. I za onu priču po kojoj je tata sugerirao sinu da izabere srpsku reprezentaciju. Nisu dobili puno od Luke, ili možda jesu...
- Ja sam navijač Zvezde. Uživam kad vidim pune tribine i kako navijaju i volio bih jednog dana igrati za Zvezdu. Nije realno da to bude tako skoro, ali jednog dana, možda na kraju karijere, zašto ne? Reprezentacija? Ne, ja sam Slovenac! I jedina reprezentacija za koju sam mogao igrati bila je Slovenija.
I kad se svira slovenske himna, Luka Dončić stoji prvi u redu jer s brojem 77 posljednji izlazi na teren. Okrene se prema zastavi i pjeva iz sveg glasa slovensku himnu.
Koji metar dalje od njega, baš negdje ispod zastave, sjedi i gleda prema sinu Saša Dončić.
Ponosni tata. I ponosna mama negdje poviše. Razdvajaju ih tribine, razdvajaju ih svjetovi, ako ćete pravo, ali ih spaja ono “čudovište” dolje. Spaja ih teren.
I Larry Bird naših dana. Onaj koji je nastao od njih dvoje. I onaj u kojemu ćemo u godinama koje dolaze uživati svi mi.
Meni je ovo Larryjem Birdom baš dobro, baš odgovara...