Sanja Modrić se još tresla. Novinarka Kanala A, supruga sinjskog košarkaša Stipe Modrića, i sama rođena u Hrvatskoj, imala je na sebi slovenski dres. Tribine Sinan Erdem Arene i njoj su klicale. Ostali slovenski novinari su se razbježali po mix-zoni i nekako se činilo da ni sami ne znaju što bi trebali raditi.
Igrači su govorili sami, bez previše potpitanja, a na presicu je upao Luka Dončić, na jednoj nozi, i zalio šampanjcem Gogija Dragića, Igora Kokoškova i Klemena Prepeliča.
Onda, nakon što je ostavio taj šampanjac sa strane, taj čudesni klinac od 18 godina, uspio je reći i ovo:
- Možda je i bolje da sam se ozlijedio. Tko zna, da sam ostao na parketu, možda bismo izgubili.
U toj rečenici skriva se mnogo odgovora na pitanje što je Slovenija bila na ovom Eurobasketu. I zašto je prvak Europe.
- Jesam, sanjao sam medalju. Sada, je li to baš u mojim snovima bila zlatna, to je doista teško reći. Ali ovaj dan, ovu noć, cijeli ovaj eurobasket neću nikad zaboraviti. Ponosan sam što sam Slovenac i što je ovo zlato na mojim prsima - rekao je Gogi Dragić, kojemu je samo koji trenutak kasnije stigla velika čestitka.
Javio se njegov mentor, veliki Steve Nash, čestitao je i Dragiću i Kokoškovu jer s obojicom je bio u Sunsima. Igor Kokoškov bio je pomalo zbunjen.
- Quin Snyder, moj šef, prvi trener Utah Jazza, kazao mi je da se spremim za presicu, pobjedničku presicu. Da kažem nešto “clever and deep”. Ne pada mi ništa na pamet. Pametno i duboko.
Randolph iz Kranja
Dosta je pameti i dubine pokazao na parketu u ovih 18 dana. Njegova Slovenija redom je skidala velikane, od Francuza i Grka u uvodnoj skupini, preko domaćina Finaca, zaustavila i onog ludog Markkanena, da bi od četvrtfinala naovamo (nakon što se lagano obračunala s Ukrajincima) sredila tri prva favorita. Prvo Latviju u čarobnoj utakmici četvrtfinala, onda ponizivši Španjolsku, vladara ove scene u posljednjem desetljeću, i na koncu - Srbiju.
- Kad se pojavila mogućnost da vodim Sloveniju, nisam ni trenutak razmišljao. Lani smo igrali kvalifikacije, na tim temeljima složili momčad, pa kad smo se ove godine skupili, samo smo nastavili gdje smo tada stali.
I stigao je Luka Dončić. Taj čarobni klinac. I stigao je Anthony Randolph. Amerikanac za kojega je Marko Šapit u jednom prijenosu ustvrdio da igra “kao da je iz Kranja”, pa su to čuli ljudi iz Kranja, dopalo im se i sada kreće inicijativa da Randolph, koji ne zna, niti je ikada bio u Kranju, postane počasni građanin tog slovenskog grada.
A gdje je Hrvaška?
U Sloveniji je ludnica, ali isto je tako bilo u Istanbulu.
- Nisam ni trenutak razmišljao, uzeo sam curu pod ruku, platio tisuću eura čarter i ulaznice za utakmicu za nas dvoje i tu sam. Ovdje se piše povijest - kaže mi Aljaž iz Ljubljane na poluvremenu finala, dok je njegova Sara naivno upitala...
- Oprosti, a kako je prošla Hrvatska?
Onako kako prolaze reprezentacije koje nisu shvatile da se ovaj sport promijenio. Koje nisu shvatile da je čitanje utakmica, taktička priprema za protivnika i prije svega hrabrost ono što dijeli prolaznike od pobjednika.
Igrati kao Slovenija, ponašati se kao Slovenija.
I učiti od Slovenaca. Ne kako se skijati. Učiti od njih kako se pristupa sportu. I kako se bavi sportom. I kako se prati sport.
Njih sedam tisuća stiglo je do Istanbula, sedam tisuća nada, ostali su gledali u Sloveniji. Ništa, nikada, barem što s tiče sporta u njih, nije bilo veće. I važnije. Oni su prvaci. U sportu u kojemu su uvijek stajali u redu i učili.
Pa naučili bolje od nas. Koji smo bili nešto bliže ploči, ali su nam misli bile tko zna gdje.
- Znaš kad ćete osvojiti medalju?
Miroslav Muta Nikolić
To me upitao pred koji dan Muta Nikolić. Pomoćni trener Srbije i trener Partizana, onaj koji šalje puse Bogdanu Bogdanoviću na terenu i onaj koji je patentirao najbolju od svih trenerskih izjava koju sam ikad čuo, “prije sezone su svi doveli pojačanja, jedino mi oslabljenje”. Eto, taj Muta. Pa sam pričekao i odgovor.
- Kad vam na klupu sjedne Srbin i kad vam play bude Srbin. Tako je to bilo u Jugoplastici.
Ludnica trajala do jutra
Prevedeno na Sloveniju, to bi moglo biti tako. Igor Kokoškov jest Srbin, a Goran Dragić ne krije svoje srpsko podrijetlo, na koje je ponosan. Kao što je tata Marinko ponosan što mu sin osvaja za Sloveniju.
I dok je Sale Đorđević naganjao suce, “nije on baš dobar gubitnik”, kažu oni koji ga bolje znaju, dok je Bogdan Bogdanović na rubu suza govorio da je neizmjerno nesretan jer je “na kraju ostao bez snage”, Slovenci su krenuli prema Atakoy Marini.
CIJELI ČLANAK ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI