ISTANBUL, TURKEY - SEPTEMBER 10 : Aleksandar Petrovic Head coach of Croatia speaks with referee during the FIBA Eurobasket 2017 Round 16 basketball match between Croatia and Russia at Sinan Erdem Dome in Istanbul, Turkey on September 10, 2017. Ahmet Dumanli / Anadolu Agency, Image: 348959185, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Abaca
Profimedia, Abaca

SVE SMO VEĆ VIDJELI

KOMENTAR NEVENA BERTIČEVIĆA Bojim se da smo osuđeni na Acu Petrovića jer naš Savez nema ni snage ni vizije nešto dramatično promijeniti za SP

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 14.09.2017. u 08:25

  • Za sve koji su zaključili da je najgore što nam se moglo dogoditi na Eurobasketu potop u dvoboju s Rusima, imam i lošiju vijest. Poraz kao poraz boli, ali vjerojatno više boli ono što bi se u idućem razdoblju moglo dogoditi s hrvatskom košarkom. Bojim se da smo osuđeni na Aleksandra Petrovića jer naš Savez, koji se toliko busao u prsa konstatacijom “košarka košarkašima”, nema ni snage ni vizije nešto dramatično promijeniti u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.

    A kad je tako, onda je Petrović uvijek spreman nastaviti raditi ono što je još jednom pokazao i dokazao da - ne zna.

    Nakon što su nas Aleksej Šved i prijatelji prebili 23 razlike, Aco Petrović i njegova družina glavna su priča sportskih zaljubljenika na svim jutarnjim kavicama i večernjim zatvaranjima kafića. Naravno, u toj cijeloj priči dominiraju podsmijeh i sprdnja, ali Petroviću to nije važno, njemu je jedino važno da se zadrži što dulje na klupi i da s hrvatskom košarkom, hrvatskom reprezentacijom potone do kraja.

    Sve smo već vidjeli

    Istina, Bojan Bogdanović zaključio je da su igrači krivi jer nije bilo krvi, a nije bilo, reći će, ni ponosa, a ja se pitam gdje su tu bili krv i ponos izbornika, koji je poznat po tome da kad stvari krenu loše, skida gaće i podvije rep. Pa se onda na određeno vrijeme izgubi, da bi se opet pojavio kao spasitelj koji to nije. I zato je meni nejasno zašto je bilo tko iznenađen ovakvim izgledom hrvatske reprezentacije.

     

    Petrović je uvjerio sve da atmosfera nikad nije bila bolja, sve je, pa zamalo i mene, zaveo tvrdnjom da je Rusija najlakša za skautiranje. Kad je sve to prošlo, nakon tog laganog skautiranja, dogodilo se ono što smo vidjeli u Istanbulu.

    A što se to dogodilo sad u Istanbulu, a nije bilo tako i prije 16 godina kad sam još bio za neke ozbiljan novinar, a za neke tek novinarčić. Tada smo imali velikih 19 razlike u dvoboju s Turcima, da bismo to na kraju izgubili. Aleksandar Petrović digao je ruke, ostavio reprezentaciju, iako se pobjedom nad Francuzima još uvijek mogao izboriti SP, ali nije. On jednostavno, kad se stvari ne odvijaju onako kako bi on to želio, pobjegne od odgovornosti, kao što je i danas pobjegao nakon ovog tragičnog poraza od Rusa.

    Idila koja to nije bila

    Taj poraz kao poraz nije i ne mora biti tragičan, ali način na koji se to dogodilo sugerira da prije svega u izborniku nije bilo ni krvi ni ponosa, jer da je svega toga bilo, valjda bi ti momci izgledali barem nešto bolje i izgubili s nešto više ponosa.

    No, Petrović nas je sve skupa uvjeravao da je u reprezentaciji idilična situacija, da nema povišenih tonova, da su svi kao  velika obitelj, a evidentno je da tako nije bilo. Dobar dio novinara koji je ispratio Hrvatsku na još jedan put prema dnu europske košarke imao je dvije misije. Jedna je bila hvaliti svaki potez Aleksandra Petrovića i diviti se njegovoj demokratičnosti jer je u minuti odmora znao pitati igrače bi li ušli odmah ili malo kasnije. Tako nešto je moglo popiti vodu u najslabijoj skupini EP jer u Cluju osim Španjolaca nije bilo ozbiljnog protivnika ni ozbiljne momčadi, ali kad je došao dvoboj s Rusima i s Aleksejom Švedom, sve se dramatično raspalo.

    Rađa i krumpir

    Negdašnji izbornik hrvatske reprezentacije Pero Skansi, čovjek koji je tu reprezentaciju vodio u Barceloni 1992, usudio se izreći svoje mišljenje uoči početka natjecanja u Rumunjskoj, i to je sasvim u redu, dovoljno je stručan i elokventan da bi mogao reći što misli i to bez loših namjera. Jedan naš ugledan trener, koji ima i europsko i NBA iskustvo, rekao mi je da je sa Skansijem uvijek užitak popiti kavu jer uvijek možeš čuti nešto zanimljivo i nešto mudro. Ali to nije najbolje sjelo novim šefovima Saveza pa se onda Stojko Vranković ukazao pred kamerama da bi narodu objasnio što misli o Skansiju i toj njegovoj izjavi.

    No, kad je na povratku s EP trebao stati pred kamere i nešto reći, Vranković je jednostavno prošao. Dino Rađa se zaustavio, rekao nekoliko rečenica i zatražio malo vremena, u kojem će oni osmisliti što i kako dalje. Samo ne znam na koji će način to napraviti, hoće li prvo oformiti radnu grupu koja će saslušati Petrovića pa onda donijeti neke odluke, ili će se jednostavno prepustiti sudbini i krenuti dalje s Petrovićem jer sumnjam da imaju neku ozbiljnu ideju.

    Velika Gorica, 110917.
Zracna luka Franjo Tudjman.
Povratak hrvatske kosarkaske reprezentacije s Eurobasketa.
Na fotografiji: Filip Kruslin, Dario Saric.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
     

    Uglavnom, za nekoliko dana ćemo biti pametniji i znat ćemo kojim će putem krenuti hrvatska košarka u kvalifikacijama za SP, kojim putem i s kojim igračima. Moja prva misao je bila da je vrijeme za Nevena Spahiju, ali sam nakratko smetnuo s uma da ozbiljni euroligaški treneri, a Spahija to svakako jest, ne mogu voditi reprezentaciju u tim kvalifikacijama.

    Gdje smo se mi sad našli i na kojim pozicijama i kome će Dino Rađa uvaliti vrući krumpir? Opravdano sumnjam da će Stojko Vranković imati previše za reći u toj situaciji, jer on je ionako samo figura i ništa više i dobar dio vremena provodio je na relaciji SAD - Hrvatska, a kako će sada biti, ne znam.

    Potencijalni kandidati za novu reprezentativnu akciju mogli bi biti Jasmin Repeša, koji je to već jednom radio i ne može se reći da barem do polufinala nije imao uspjeha.

    Meni nikad nije bilo jasno što je to zgriješio Dražen Anzulović i zašto nikada nije bio miljenik Saveza, a kažu da ni danas nije. Njegov je problem, ako je vjerovati onima koji sve znaju, činjenica da nije u najboljim odnosima s nekim igračima, a ako je na toj listi Bojan Bogdanović, onda su te šanse minimalne. Veljko Mršić je slobodan, baš kao i Damir Mulaomerović, koji je, na nesreću, bio igrački sudionik one kalvarije u Turskoj, također 2001. Možda je još netko, ako u Savezu pronađu ili iskemijaju neko novo ime, u što sumnjam. Ovako se bojim da smo osuđeni na Aleksandra Petrovića, koji jednostavno sve što želi jest ostati na kormilu reprezentacije, ali čeka rasplet i ne želi to preglasno reći.

    Janje i prijetnje

    U nekom, ili većini novinara koji prate hrvatsku reprezentaciju Petrović je imao, ili ima, čvrstu podršku jer mnogi zapravo ne znaju pravog Petrovića, koji kad mu je važno, zna biti umiljato janje, ali kad nije, zna biti i brutalan.

    Takav je bio i kao igrač jer je ne samo jednom prijetio novinarima, ali uglavnom s udaljenosti. Prijetio da će im razbiti p..., ali naravno, nikada nije ispunio to obećanje, već je nakon inicijalne agresije podvio rep i pobjegao.

    Sve što je napravio 2001, i ne samo tada, ponovio je i u Turskoj na EP-u. Iako je čvrsto rekao da će njegova olimpijska avantura biti posljednja reprezentativna za njega, kad je Hrvatska prošla kvalifikacije i ostvarila uspjeh u Brazilu, polakomio se i htio je još. Uvjerio je neke glavne igrače da je on trener za njih, a kako Savez nikada nije imao ni ideju ni dovoljno hrabrosti na to mjesto dovesti nekoga drugoga, dali su mu reprezentaciju i za EP. Što su dobili, vidjeli smo nedavno u dvoboju s Rusima.

    Malo tko je zagrebao ispod površine i pokušao nam otkriti što se stvarno događalo, jesu li postojali bilo kakvi problemi u svlačionici, pogotovo problemi na relaciji dvojice glavnih Bogdanovića i Darija Šarića, na čijim smo krilima trebali protutnjati do medalje. A kad nismo, onda su neki pronašli krivca u Šariću, ali nikad nisu postavili pitanje izborniku što je napravio da taj Šarić bude još bolji na parketu, jesmo li imali kakvu akciju za njega, ili je bilo jedino važno otvoriti mogućnost šuta Bojanu Bogdanoviću, koji je to znao koristiti, ali na žalost, puno toga je ostalo nedorečeno u toj reprezentaciji.

    I sada smo, reći će mi jedan prijatelj i košarkaški znalac, došli do zida. Vrijeme će pokazati jesmo li se zabili u taj zid 200 na sat, no, činjenica je da u ovom trenutku nemamo ni reprezentaciju, ni ideju, ni mlade, a bojim se ni savez koji bi to sve na bilo koji način posložio.

    Vađenje iz blata

    Činjenica da je Dino Rađa bio vrhunski košarkaš ne može garantirati da će se sve u toj košarci posložiti i da ćemo uskoro na nekom velikom natjecanju ponuditi priču o legitimnim kandidatima za medalju. Ali kako ćemo to i biti ako smo, ili ako ćemo biti, opet osuđeni na Aleksandra Petrovića? On jednostavno nije osoba koja bi trebala vaditi i izvaditi hrvatsku reprezentativnu košarku iz blata, i on je to samo još jedanput dokazao.

    Ponavljam, nije tragedija što smo izgubili od Rusa, nego je tragedija kako smo izgledali. Ako je istina da tu nije bilo ni krvi ni ponosa, prvi u redu za optuženičku klupu je Aleksandar Petrović. Ako je dobio kredit za sve što se događalo u kvalifikacijama za Rio i nastup u Riju, onda mora biti i kriv za sve što se događalo na Eurobasketu.

    Je, razumijem tu idilu i te silne pobjede u trening-utakmicama, ali što ćemo s onim kad dođe ono pravo? Vidjeli smo kako je to izgledalo.

    I ostaje samo jedno pitanje, trebamo li tako nešto još podnositi?

    Iz drugih medija