ISTANBUL, TURKEY - SEPTEMBER 10 : Aleksandar Petrovic Head coach of Croatia gives tactics to players during the FIBA Eurobasket 2017 Round 16 basketball match between Croatia and Russia at Sinan Erdem Dome in Istanbul, Turkey on September 10, 2017. Ahmet Dumanli / Anadolu Agency, Image: 348959191, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Abaca
Profimedia, Abaca

PIŠE NEVEN BERTIČEVIĆ

LAKU NOĆ, LUZERI Sanjajte o tome kakvi smo nekada bili: Ovi su naši košarkaši definitivno pokazali da su izgubljena generacija, a nevinih nema

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 18.09.2017. u 23:16

  • Bojim se da bi za hrvatsku reprezentaciju bilo puno bolje da se nismo kvalificirali za Olimpijske igre u Riju jer tada bi se možda neke stvari posložile, a ovako smo u zanosu dobrog ili vrlo dobrog rezultata zaključili da se hrvatska košarka ili vratila ili da je na najboljem putu da bi se vratila, a to je, na žalost, bila konačna zabluda, što je Eurobasket i pokazao

    Iako je prošlo dovoljno vremena otkad se hrvatska košarka ili reprezentacija definitivno raspala na Prvenstvu Europe - a tamo smo otišli prilično ambiciozno - ništa se dramatično nije promijenilo. Osim što je Aleksandar Petrović ostao bez posla. No, to se i očekivalo jer je njegov brak s čelnicima HKS-a bio na staklenim nogama i, ono što je važnije, nije to bio brak iz ljubavi, već iz interesa. A kad je tako, onda se negdje po putu sve moralo raspasti, a da bi skupili komadići polomljenog porculana trebalo je i trebat će još puno vremena.

    Bojim se da bi za hrvatsku reprezentaciju bilo puno bolje da se nismo kvalificirali za Olimpijske igre u Riju jer tada bi se možda neke stvari posložile. No, ovako smo u zanosu dobrog ili vrlo dobrog rezultata zaključili da se hrvatska košarka ili vratila ili da je na najboljem putu da bi se vratila, a to je, na žalost bila, konačna zabluda što je EP i pokazao. Ne samo da smo drugi put za redom na prvenstvima Europe poraženi u osmini finala - prvo od Češke pa onda Rusije - već je ta reprezentacija izgledala mizerno. I to je zapravo ono najstrašnije.

     

    Srbi bez sedmorice

    I laiku je bilo jasno da to nije bila obećavajuća Hrvatska, fizički, pa ako hoćete i taktički, bila je potpuno nespremna, za razliku od nekih drugih reprezentacija, a mi smo tamo došli u sastavu koji je nudio nešto više od one poznate poštapalice “važno je sudjelovati”. Srbi su, recimo, stigli bez sedam reprezentativaca ali kod njih je sve lako objašnjivo, kao što je rekao Bogdan Bogdanović, koji je na liderskoj poziciji, iako ga neki nisu vidjeli tako visoko, u nekim utakmicama briljirao:

    - Nije važno u kojem smo sastavu došli, nije važno ni tko nam je trener, mi smo uvijek spremni napraviti rezultat.

    Ili kao što je jedan duhoviti Hrvat na Facebooku konstatirao:

    “Da su poslali i trubače iz Dragačeva, Srbi bi opet najmanje došli do polufinala.”

    U priči oko gubitnika - a ovi su naši košarkaši definitivno pokazali da su luzeri ili izgubljena generacija, kako god hoćete - nema nevinih. Nisu to ni igrači. Kriv je, naravno, i Petrović, koji je uporno trubio da nam je najvažnija prva eliminacijska utakmica i da se za to spremamo, a kako smo se spremili, pokazalo je minus 23 u dvoboju s Aleksejom Švedom i prijateljima.

    Idealno se u tu priču uklopilo i vodstvo HKS-a jer se ni Stojko Vranković a ni Dino Rađa ne mogu osloboditi svog dijela krivnje. Vranković je vođa samo na papiru i čovjek koji je živio na relaciji SAD - Hrvatska, a sada bi trebao posložiti odnose i krenuti nekom novom stazom. Pitanje je samo hoće li to opet biti na relaciji SAD - Hrvatska ili neće.

    I oni su nakon kraha u Istanbulu stavili flaster na usta i čekali sastanak s Petrovićem jer nisu željeli neke stvari ishitreno govoriti i raditi. Njima je, a i Petroviću koji također šuti ili je šutio dosad, bilo važno da se hrvatskoj javnosti prikaže da je suradnja s Petrovićem raskinuta sporazumno, iako svi mi znamo da nije tako. Petrović je morao otići i nije postojao nikakav sporazum koji bi se morao raskidati. Ali tako je dogovoreno zbog mira u kući.

     

    Bez pravog odgovora

    A onda je stigla nova farsa oko čovjeka koji će sjesti na taj stolac, koji više nije vruć i nije pretjerano izazovan. Hrvatska javnost i navijači su naučili na sve što se u hrvatskoj košarci događa kao magare na batine i sve što im je ostalo je čekati da se nešto novo dogodi. Izbornik je trebao biti Ante Nazor, međutim, ako je vjerovati dobro informiranima, sve je to palo u vodu na zahtjev Stojka Vrankovića, koji je zaključio da Petar Skansi ima previše lijepog za reći o Nazoru, a to, naravno, za hrvatsku košarku kakva je danas nije poželjno. Uostalom, taj isti Stojko Vranković se ukazao hrvatskoj javnosti uoči početka natjecanja u Cluju da bi se nabacio blatom na bivšeg vrlo uspješnog trenera i hrvatskog izbornika samo zato što je Skansi imao drukčije mišljenje.

    I tako smo umjesto Nazora dobili Ivicu Skelina, koji će uz Split voditi i reprezentaciju u kvalifikacijama za SP. Ako tu trebamo nešto zaključiti, onda je to samo nastavak politike koja nas je dovela u stanje u kakvom smo danas. Skelin je bio prvi asistent Aleksandra Petrovića i sasvim je logično da nije želio govoriti o hrvatskom nastupu na EP jer nije bio ni glavni a ni odgovoran za rezultat. Ali je bio uz Petrovića.

    U cijeloj toj priči fascinira šutnja. Nitko od tih naših lavova nije imao snage otvoriti dušu i reći što se stvarno događalo s reprezentacijom od priprema pa do nastupa u Rumunjskoj i Turskoj.

    Bili smo, naravno, zavedeni pobjedama u prijateljskim utakmicama, ali smo zaboravili da pobjedama u prijateljskim utakmicama nikada ništa nisi osvojio pa ni drvenu medalju. Kako su se pripremali, kako su radili i što su radili, to nitko nije želio i još uvijek ne želi reći, ali igra je nudila sliku reprezentacije koju je prošlo vrijeme i sva je sreća što ćemo danas krenuti nekim novim putem. Iako nam ta staza ne garantira velike rezultate pa bismo bez straha od neke dramatične pogreške mogli reći da bi plasman na Svjetsko prvenstvo bio senzacionalan rezultat, ali bojim se i nemoguća misija.

     

    Od koga se štiti Šarića?

    U toj cijeloj priči i novinari su ostali samozatajni, a to je nešto što nikad neću razumjeti. Gotovo da nije bilo kritičnih opaski, pogotovo kod htv-komentatora koji su stalno govorili o genijalnosti Bojana Bogdanovića, a sve ostalo nisu vidjeli ili nisu željeli vidjeti. Naravno bili su oduševljeni i svime što je radio Aleksandar Petrović, a kako je to Petrović radio, mogli ste vidjeti. Pritom niste morali biti previše kritični da biste zaključili da je u pitanju luzer koji vodi skupinu luzera.

    Ono možda najiritantnije ili najgore od svega je što nitko nije uspio doći do Darija Šarića, koji je kako je EP išao svom kraju tonuo ili, kao što bi neki rekli, bio neprepoznatljiv. No, trebalo je gotovo tjedan dana da bi se o svemu oglasio Vranković i uzeo Šarića u zaštitu. A ja se pitam od koga je to Vranković štitio mladog momka, koji se dokazao u prvoj sezoni NBA lige i zamalo dobio nagradu za Novaka godine.

    CIJELI KOMENTAR MOŽETE PROČITATI U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI

    Iz drugih medija