Ponoć je prošla. Obično je tako na koncu velikog dana na velikom natjecanju. Poraženi pišu posljednji. Obično su, kad je košarka u pitanju, Hrvati uvijek posljednji koji pišu. Nakon jednog od ovih dana.
Više i ne pamtim poraze, gradove, izbornike, igrače. Sve se to pomiješalo ovih suludih godina i sve više to izgleda kao nepopravljiva priča. Jest, sutra je novi dan. Ali sutra ovdje ne postoji. Vjerujte.
Ovdje je sutra jučer, a tada je boljelo više nego što je boljelo prekjučer i ništa ne izgleda da će manje boljeti prekosutra. Ovo se previše puta dogodilo da bi bilo slučajno. Ne radi se tu prokletstvu, ne radi se tu o kvaliteti, radi se isključivo o psihologiji “Dana D” u koji se uvukao ovaj sport u Hrvata.
Nama ovo nije zabava, nama je ovaj sport postao pritisak. I rezultat koji jednostavno mora doći jer mi vapimo za njim. Pa to tako treba biti. Rusi su se u nedjelju igrali košarke u Sinan Erdem Areni. A Hrvatska je tu istu košarku, kao mnogo puta do sada, odlučila odraditi. Čak je nije niti pošteno radila jer da jest, bilo bi drukčije.
Kad ju je odlučila igrati, kad se odlučila na terenu zabavljati, a bilo je tako lani u Torinu, počela je Hrvatska izgledati kao košarkaška sila. Kad ju je krenula odrađivati, nije izgledala nikako. Kad su Rusi otišli na pet-šest razlike, naši su izgledali kao da gube dvadeset.
I to je začarani krug u kojemu je Hrvatska godinama. Mijenjaju se igrači, izbornici, natjecanja, pojavi se neka nada, ali vrlo brzo sve ode k vragu.
Znate li kakvi smo mi “jazavci”? Eto, tri reprezentacije iz skupine u Cluju izgubile su kombinirano 66 poena razlike u osmini finala. I to je jedina skupina iz koje je među osam prošla samo jedna reprezentacija, samo Španjolska. Toliko o svemu.
A u Istanbulu smo, eto, dočekali i da se Dariju Šariću nisu dopala novinarska pitanja, a niti se nama nije dopao njegov odgovor nakon utakmice, u kojemu je svoju igru ocijenio “solidnom”.
Pa tako u “solidnom” raspoloženju napuštamo i ovaj eurobasket. Ova reprezentacija više nikada neće biti ista, tko zna jesmo li posljednji puta gledali kako igraju za Hrvatsku na velikom natjecanju 30-godišnjaci Marko Popović, Luka Žorić, Roko Ukić, Marko Tomas ili Kruno Simon. Sljedeće veliko natjecanje tek je za dvije godine.
Ako do tog SP-a u Kini uopće dođemo. Treba proći kvalifikacije, koje ćemo igrati bez otprilike svih nositelja od ovoga ljeta. Nemamo mi prostora niti za rekonstrukciju reprezentacije jer nama u pravilu najbolji klinci ne žele igrati. I u NBA ligi su.
Pred nama, eto, nije ništa dobro. A ono iza?
E, ono iza je doista bilo grozno.
Šved i Rusija napisali su novo poglavlje naše košarkaške tragedije. S vremenom bi čovjek trebao otupiti, trebao bi lakše podnositi ovakve noći.
Ali prokleto je to. Uvijek, baš uvijek može boljeti.
I što je najgore, uvijek više nego prošli put...