Jutro u Istanbulu bilo je pospano. Atakoy marina kupala se u nekom nedjeljnom miru, na Bakiroyu nije bilo gužve, poneki dućani ostali su i zatvoreni. Slovenski navijači kružili su okolo, imali su u rukama limenke piva i čekali veliku večer.
Hrvati su davno napustili ovaj megdan, uspjeli smo brzopotezno promijeniti izbornika, najavili promjenu kursa naše košarke, a sve je to, iz perspektive Istanbula, bilo u nekoj magli.
Kad budete ovo čitali, ne znam hoće li što izgledati bolje, ali budite sigurni da košarka ulazi u novo poglavlje. Poglavlje u kojemu ćemo na sljedeći eurobasket čekati pune četiri godine, poglavlje u kojemu se vraćaju kvalifikacije za velika natjecanja, poglavlje u kojemu su u FIBA-u stigli ljudi iz FIFA-e i UEFA-e, ljudi koji nisu imali dobar pregled tradicije i košarkaških posebnosti te odlučili kročiti u nešto novo i nepoznato.
Da, već sada znam da će mi faliti eurobasket svake dvije godine. Za ovog novinara to je najbolje natjecanje koje se može vidjeti.
I kako nisam naivan klinac, tako više ne vjerujem u vile i čarobnjake, ne vjerujem do kraja ni u obećanja koja stižu iz NBA lige da će ona pomoći da SP 2019. bude najveće sportsko natjecanje te godine u svijetu. Košarka je ionako najveći momčadski sport na Igrama, pa zašto ne bismo imali dva vezana ljeta dominacije?
Koga briga za igrače
I pri tome u četverogodišnjem ciklusu jedno slobodne ljeto za igrače.
Uglavnom, eto nas, stigli smo u vrijeme eksperimenta, u vrijeme kad nitko ne zna u kakvom će sastavu zaigrati njihove reprezentacije kada krajem studenog krenu u kvalifikacije. Ne znaju to ni Španjolci, od 12 igrača ovdje - zapravo 11 jer je Abrines morao zbog ozljede ranije u SAD - neće na tim utakmicama biti niti jednog. Pet ih je u NBA ligi, ostalih šest u Euroligi, a ona neće mijenjati svoje termine i igrat će se kad se budu igrale i reprezentativne kvalifikacije.
Ako smo prošle sezone svjedočili klupskom cirkusu, u kojemu se nije znalo tko, gdje i što igra, u kojemu su naši klubovi poput Cedevite i Cibone odigrali više utakmica nego NBA momčadi koje nisu dospjele do play-offa, sada ulazimo u novo doba ludila.
Igrači su u toj priči zadnja rupa na svirali. Njih nije nitko kontaktirao, pregovori su se odvijali u nekim konferencijskim dvoranama hotela s bezbroj zvjezdica, na njima su bili stričeki u odijelima koji nikada nisu ubacili loptu u koš. A navodno kuže biznis.
Ne treba biti previše mudar pa zaključiti da će neke solidne reprezentacije bez NBA igrača i s vrlo malo ili nimalo euroligaških igrača doći na štih. Da će raditi neke super rezultate, skidati velesile. Međutim, neće one mijenjati košarku.
Košarku, barem ovu našu, europsku mijenjali su eurobasketi. Tu su stasali igrači od kojih sada koristi imaju i u NBA ligi, čudesnom biznisu i tvornici novca, koji je jedino važan. Tu su stasali, ako baš želite, i neki treneri. Igor Kokoškov nije zaboravio riječi Joea Dumarsa, “idi, radi u FIBA u košarci, to će ti samo pomoći”.
Trebalo je više mudrosti
Međutim, toga više nema. Ima kvalifikacija. Protiv kojih nemam ništa. Suludo je bilo i da se neke reprezentacije godinama nisu pokazale svojim navijačima u službenim utakmicama pa je ovo korisna novina. Ali trebalo je tu više mudrosti za provesti ih. Trebalo je više razumijevanja, više dogovora, prvenstveno s Euroligom, kad se već NBA drži pravila po kojemu je za pregovaračkim stolom isključivo dok sve ide po notama koje oni žele.
Euroliga je tu zaigrala na istu kartu, iako je slabašna u odnosu na NBA, igrački bezlična. I bez emocija koje još uvijek prate samo oglede reprezentacija. U tom čušpajzu krenulo se na novi, neistraženi put.
U doba kad je nogomet otišao u sfere, u kojima ga se tretira posebnom aktivnošću koja nema veze ni s čim ostalim, košarka je bila negdje između. Između nogometa, ali i prilično daleko od ostalih sportova. Promjena kalendara znači samo jedno. Ili će se košarka približiti nogometu, u što je teško povjerovati, ili će se spustiti na razinu ostalih momčadskih sportova. Što postoji kao opasnost.
I kad se podvlači crta na ovaj eurobasket, kad smo se već dotakli tog stupidnog rata između FIBA-e i ECA-e, vrijedi notirati i ovo. Eurobasket nisu sudili najrazvikaniji europski suci jer svi su oni u ECA-i. I znate što? Griješila je ta druga razina sudaca, nije to tehnički bilo na vrhunskoj razini, ali mogu li vam reći da me baš briga. Prvi puta suci nisu odlučili niti jednog pobjednika na eurobasketu. I živjeli smo svi s njihovim pogreškama. Nešto lakše nego s uvijek prisutnom tendencijom Lamonice i prijatelja.