Saša Dončić palio je jednu za drugom. Stajali smo zajedno na poluvremenu četvrtfinala Slovenije i Latvije. Nakon što je Slovenija imala 30:15 u devetoj minuti, Latvija je na poluvrijeme otišla sa 55:51.
Iskreno, činilo se da će Slovenija, kako vrijeme bude odmicalo, puknuti, da Goran Dragić više neće moći vući u leđa, da Gašpar Vidmar neće čuvati reket, da će se Anthony Randolph umoriti i prestati paziti na Kristapsa Porzingisa, da će Luka Dončić pokazati da ipak ima 18 godina...
Ostavio sam Dončića starijeg da pripali još jednu, a poluvrijeme je tek počinjalo. Rečenica “dobar ti je mali” već je dulje vrijeme izlišna, pa nisam rekao ništa. Sjedili smo na novinarskim pozicijama iza Slovenaca. I, kako je to običaj na eurobasketima, barem za novinare iz luzerskih zemalja, čije reprezentacije više nisu u turniru, tako se odrediš i navijaš za nekoga. OK, Latvija je simpatična, ali taj maj Luka Dončić za svakog od nas je nešto što nitko nije vidio. Ne s toliko godina. Ne s toliko malo godina. I na ovoj razini.
I najgore što možete učiniti jest početi razmišljati o tome koliko ima godina jer ima ih dovoljno da igra playa kad se Dragić umori, dovoljno da stavi dvije za redom, od toga jednu od table.
- Ludi šut? Znate da je moj suigrač u Real Madridu Sergio Llull dosta takvih zabio s istekom napada. Nešto sam valjda naučio.
Ono, kad je pred vama klinac kojega ne trebate učiti košarku, koji već sada zna o tom sportu više od većine veterana i koji, kada to treba, izgleda kao najracionalniji igrač na parketu. Svaka njegova odluka u igri prava je odluka. Njegovo je tijelo jako da može obraniti svaki pokušaj kažnjavanja protivnika. Ako netko ide na kartu neiskustva, s njim se zafrknuo.
Goran Dragić govorio je nakon utakmice, u kojoj je konačno odveo ovu momčad - jer ta je Slovenija prije svega njegova reprezentacija - do polufinala, o Luki Dončiću. Otkrio je i nekoliko detalja. O svom cimeru.
- On je takvo dijete... Znate, on još uvijek gleda crtiće i Prijatelje. Baš je dijete. Dok ne izađe na parket.
Pero Vilfan komentira Eurobasket za slovenski Kanal A. Pero Vilfan bio je sjajan košarkaš i dovoljno je star da je vidio sve najbolje. Kad su imali 18. Tražio sam usporedbu.
- Čuj, jedino što mi pada na pamet je Dražen. Ali ne znam. Tome sam svjedočio, bio igrač kad je Dražen imao 18. On je bio pun energije, šuterski stroj. Ovo je nešto drugo. Ovako zreo Dražen nije bio kad mu je bilo 18. Uostalom, Luka Dončić je i prvi skakač Slovenije, njega nitko nije u obrani ugurao, on smiruje našu igru.
Vilfan je, kao i svi, oduševljen, a to oduševljenje negdje se miješa sa stanjem šoka dok gledate Luku Dončića.
- Ljudi govore o tome koliko je Kristaps Porzingis dobar. Ali on ima 22, a Luka 18.
Ovo još nisam vidio
I to je rekao Vilfan. Valjda ponukan izjavom Luke Dončića nakon što je prošao u polufinale.
- Volio bih biti kao Porzingis. On je nevjerojatan igrač. Mi smo ga napadali želeći ga umoriti, a on nam je stavio 34. Nemoguće je to zatvoriti, možda najbolji igrač na svijetu. Volio bih biti na njegovoj razini.
Posljednja konstatacija, to da je Porzingis najbolji na svijetu, ipak će otkriti da je Dončić klinac. Jest vraški dobar, ali ostao je u sjeni. U sjeni jednog klinca od 18.
- Ne znam hoću li biti prvi pick na draftu, Za takvo što moram jako puno raditi - kazao je shvaćajući da je daleko od gotovog proizvoda.
Iako to na parketu ne djeluje tako. Opet ću ponoviti da bih volio upoznati tipa koji će birati prvi sljedeće godine na NBA draftu i koji neće reći - Luka Dončić.
Nitko ne može biti bolji od ovoga, nitko iz NCAA. Budite sigurni.
Utakmica četvrtfinala u kojoj je stavio 27 poena i skupio devet skokova, može se usporediti jedino s onim što je 1983. napravio Arvidas Sabonis u utakmici za treće mjesto između SSSR-a i Nizozemske, kad je uvalio 28 poena. Ali oprez! Sabonis je tada imao cijelu jednu godinu više od Dončića!
Dražen Petrović ubacio je na tom istom Eurobasketu 1983. u jednoj utakmici 25 poena, ali i on je bio stariji, Toni Kukoč je 1987. isto tako sa 19 godina stavio 23.
- Ma, gledao sam ja sve njih, gledao Kićanovića, sve. Ne, ovo nisam nikada vidio - vrti glavom Pero Vilfan.
Njima na Kanalu A tata Saša Dončić stručni je komentator. Uhvatio sam u jednom trenutku slovenskog slavlja nad Latvijom da snima parket. U Istanbulu je i mama, koja živi s Lukom u Madridu, roditelji superstara su razdvojeni, a mali, kažu mi slovenske kolege, sjajno se nosi sa situacijom.
- Bit će u četvrtak teško protiv Španjolske u polufinalu. Morat ćemo odigrati perfektno ako ih želimo dobiti, ali mi smo spremni. Imamo samopouzdanja. I pokazujemo karakter iz utakmicu u utakmicu. Ovo je velika stvar za Sloveniju, povijesni uspjeh i ja sam ponosan što sam dio toga, ponosan što sam Slovenac. Nadam se da je na oproštaju Gorana Dragića od reprezentacije stiglo naše vrijeme za medalju - još je kazao Dončić.
A Goran Dragić igra na razini MVP-a. I ako Slovenija izbaci Španjolce, ako uđe u finale, mogla bi ona i uzeti zlato. Riječ je o dobro posloženoj reprezentaciji, riječ je o dobro utreniranoj reprezentaciji i riječ je Goranu Dragiću, koji je motor i kreator na parketu. Čovjeku koji nosi svojom ambicijom Sloveniju, čovjeku čija je strast svaka sekunda košarke.
Čarteri se dižu iz Ljubljane, bit će to ludilo danas u Istanbulu. Slovensko ludilo.
Ako Španjolci ne ubace u brzinu više, ako nešto napokon ne odigraju i prestanu se oslanjati samo na individualnu vrijednost, imat će gadnih problema...