OAKA je u subotu bila krcata. Čudesna igra svjetla zumirala je jednog čovjeka na sredini terena. On nije bio u dresu, ali je dres, zeleni dres s brojem 13 - istim onim brojem odjeljka na tribinama gdje borave najvatreniji navijači Panathinaikosa - odlazio pod svod ove velebne atenske dvorane.
Čovjeku na sredini terena moralo je biti neugodno. On nikad nije bio tip za glamurozne priče i blještavilo, on je cijelu svoju karijeru proveo kao obični dečko iz Kastorije, mjestašca na sjeveru Grčke, mjestašca uz jezero. Dimitris Diamantidis vjerojatno se sam morao zapitati koliko je daleko sve to otišlo.
Bila je to karijera, barem dok je bio klinac, koja nije previše obećavala. Dimitris Diamantidis nije se brzo fizički razvio, a da nije bila Dragana Šakote, koji je u tom ljevaku vidio nešto na treningu, zapravo, na probi u Iraklisu, kad mu je bilo 19, tko zna što bi se od svega dogodilo.
Dimitris Diamantidis, a tada se u to nitko nije mogao okladiti, u sljedećih 15 godina postat će najbolji obrambeni igrač Eurolige čak šest puta, osvojit će tri naslova prvaka Europe, bit će i dva puta MVP Final Foura i jednom 2011. MVP ukupne Eurolige. Bit će i najbolji asistent Eurolige, a s Grčkom će iste godine, 2005. postati europski prvak. I svjetski doprvak godinu dana kasnije.
Razumijevanje igre
Narastao je Diamantidis do 196 cm, ali ono što je davalo obilježje njegovoj košarci bilo je skriveno u rasponu ruku jer tu je Diamantidis držao moć u dužini od 211 cm. Prevedeno, već je u Iraklisu bio najbolji bloker svoje momčadi, više je blokada opalio nego bilo koji centar te momčadi.
Ta anticipacija, uz golemi raspon ruku pa i razumijevanje igre pretvorili se su u savršen sklad kad ga je 2004. u Pantahinaikos doveo Željko Obradović. Tu je Pao postao dinastija, Obradović je pisao svoje najbolje razdoblje trenerske karijere, a Diamantidis postao čovjek kojega bi poželjela svaka momčad. Ne samo u Europi.
Ostao je do kraja karijere u Panathinaikosu, a sudbina će reći da je u posljednjoj akciji u karijeri propustio obraniti Vassilisa Spanoulisa, negdašnjeg suigrača, a u posljednjim godinama karijere i najvećeg rivala iz Olympiacosa, na šutu za tri poena.
Međutim, ta posljednja akcija, koja se zbila ovog proljeća, neće potamniti sliku grčkog velemajstora.
Ostat će slika kad je u polufinalu Eurobasketa 2005. Antoineu Rigaudeauu strpao tricu kroz oči i uveo Grke u finale, a kasnije i do zlata. Ili ona slika kad se činilo da će Mike Krzyzewski u prvom natjecanju u povratku na klupu odvesti Amerikance do finala i zlata u Japanu, ali je Dimitris Diamantidis izluđivao obranu Amerikanaca na “picku” pa i blokirao o tablu Chrisa Paula u važnom trenutku tog polufinala. Amerikanci od tada nisu izgubili utakmicu, čak punih deset godina!
Čovjek koji se mučio sa šutom, koji je jedva prelazio 50 posto pogođenih trica na treninzima, imao je sposobnost da važne, ključne lopte šutira kao pakleni strijelac.
Bio je motor, mozak, bio je potpun paket. Čovjek koji je bio u stanju obraniti svog napadača, ali i pomoći svakom suigraču na parketu. Bio je tamo gdje je trebalo biti. U svakoj obrani, u svakom napadu.
Kad je 2011. Panathinaikos osvojio u Barceloni naslov prvaka Europe svladavši Blattov Maccabi u finalu, kad je Diamantidis proglašen najboljim igračem, David Blatt je kazao:
- Njemu sekunde sporije prolaze nego nama smrtnicima.
I to je bila jedna od istina o Dimitrisu Diamantidisu. Ovog vikenda došli su mu se u OAKA-u pokloniti Barcelona, Maccabi, CSKA, veliki rivali. On je zažalio što nije bilo Fenerbahčea, ne zbog Fenera, nego zbog Željka Obradovića. Bila bi to kompletna slika jedne karijere.
Ostat će poseban
Jedne posebne karijere skromnog dečka sa sjevera Grčke. Čovjeka koji se oblačio u Benettonu i koji je vozio rent-a-car, živio u iznajmljenom stanu, čovjeku koji dosta dugo nije imao ni internet jer mu nije trebao. Čovjeka kojega je uvijek zanimala politika.
Ne znam je li Dimitris Diamantidis najveći grčki košarkaš jer tu je konkurencija opaka, tu je i Nikos Galis, tu je Vassilis Spanoulis, međutim, Dimitris Diamantidis zauvijek će ostati poseban. Čovjek koji je bio kompjutor na parketu.
Ovih sam dana pročitao da Juan Carlos Navarro misli igrati za Španjolsku i na Eurobasketu sljedeće godine. On je Diamantidisov vršnjak. Veliki 3D odlučio je reći dosta. I napravio je to dovoljno rano da pamtimo samo najbolje. Sve što se događalo proteklog vikenda u OAKA-i zapravo je i premalo naklona s obzirom na to koliko je davao.
A i dok su mu se klanjali, sasvim je sigurno, bilo mu je neugodno. Ostao je to obični dečko iz Kastorije.