Opatija, 120817.
Sportska dvorana Marino Cvetkovic. Pripremna utakmica reprezentacija Hrvatske i Slovenije. Na fotografiji: Pero Skansi.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
CROPIX

RIJEČ LEGENDE

PERO SKANSI ODUŠEVLJEN: 'BOGDANOVIĆ I ŠARIĆ SU KAO DRAŽEN I KUKOČ' 'Ne želim stvarati pritisak, ali ovakvu generaciju nismo imali od Barcelone '92.'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 13.08.2017. u 17:17

  • Pero Skansi, koji će u studenom napuniti 74 godine, živi penzionerski. Preselio se u Lovran, nadomak Opatije, i nije, naravno, propustio posjetiti reprezentaciju. Uostalom, ipak je on bio prvi izbornik Hrvatske, onaj s kojim smo osvojili srebro u Barceloni; baš se ovih dana navršilo od toga 25 godina. Pričekao je Acu Petrovića, koji mu je tada bio pomoćnik, a danas je izbornik, zagrlili su se, porazgovarali. Pozdravio se i s igračima te rado sjeo kraj novinara.

    Pero Skansi uvijek je bio zahvalan sugovornik, nije od onih čije će rečenice završiti nakon što stavite točku. Bilo je tako i ovoga puta. Počeli smo sa Skansijevim dojmom o današnjoj reprezentaciji.

    - Upravo sam rekao Aci da mu ne želim odmoći, odnosno da mi nije ni na kraj pameti govoriti nešto što ne smijem, no čini mi se da mi nikada od one 1992. godine do danas nismo imali ovakav talent. To je moje mišljenje, a pritom uzimam u obzir i neke igrače koji nisu trenutačno ovdje. Taj je potencijal ogroman.

    Postoji hijerarhija

    Skansi ne krije da mu se dopadaju naši vodeći igrači.

    - Jako mi se sviđaju Bogdanović i Šarić. I sviđa mi se što ih ostali prihvaćaju kao ono što oni jesu. I mislim da to sve skupa funkcionira kako treba. U momčadi postoji jasna hijerarhija, postoji odgovornost, a postoji i privilegija, nazovimo to tako, da neke stvari netko može, a netko ne.

     

    A to jest počesto najteže sklopiti u istu ideju.

    - Tako je. To znači da su oni među sobom vezani. To se ne može nametnuti sa strane, to, jednostavno, ili jest ili nije.

    Pero Skansi bio je u počecima vezan uz reprezentaciju. Bio je izbornik i na Igrama u Barceloni, pa u Atlanti, kad se ona naša velika generacija i definitivno počela raspadati, bio je u početku stvaranja nečega novog. Međutim, mi od 1995. naovamo nemamo medalju. Jesmo li u tim prvim godinama neovisnosti, kada iz ove pozicije pogledamo te godine, bili bahati; je li nam, zapravo, trebalo da dobro tresnemo o pod pa da krenemo ispočetka graditi nešto posve novo?

    - U mentalitetu nacije, ovog podneblja, postoji taj problem. I tu se ne radi samo o košarci. Kod nas tko je drugi, taj je gubitnik, taj je govnar. Meni to odavno ide na živce. Umišljeni smo. I to bez osnova. Na temelju čega? Po čemu mi mislimo da nam je recimo Španjolska ili Italija konkurencija u turizmu, zašto smo mi to bolji od Grka? Meni takve stvari idu na živce u svim porama društva. Sportaš sam, o tome mogu govoriti meritorno kada je o sportu riječ. Nije to moj posao, ali mentalitet moram dotaknuti kad odgovaram na pitanje poput ovog.

    Želite reći da je u toj rupi koja traje 22 godine naš mentalitet i od direktnih protagonista stvorio ljude koji vjeruju u to da su najbolji, ali bez realne podloge? I vratimo se pritom na ono što ste rekli na početku; jesmo li morali čekati da se odgoje igrači poput Bogdanovića i Šarića, jer takva dva nismo imali...

    Play se gradi 10 godina

    - Da, takav tandem nije postajao, kad govorimo o pozicijama, od Dražena i Kukoča. To je pandan. Mi jesmo felerični na poziciji playa, to je neki pokazatelj. Play se gradi deset godina, tu nije dovoljno da nekog igrača naučiš dodati, driblati i pogoditi; u njega trebaš ugraditi liderstvo. To je sve što trener mora ugraditi u takvog igrača u tijeku njegova razvoja. Mi nismo dovoljno strpljivi, a i tu dolazimo do jedne naše nacionalne karakteristike. Kad kod nas netko od 215 cm bljesne, sa svim karakteristikama, onda mi kažemo da smo genijalci. A zašto nismo bili u stanju to isto primijetiti kod igrača od 190 cm i njega odgojiti? Zato što ako ima 190 cm i ne zakucava istog trena, onda to nije to. To jest naš feler, naš trenerski feler.

    No u razvoju igrača mi smo često odbacivali igrače ispod 190 cm, čak se i u vrijeme Jugoslavije tražio igrač “koji može gledati preko obrane”...

    - Da, ali nemojte zaboravite da smo u moje igračko vrijeme imali Krešu Ćosića, koji je bio taj, koji je bio play. Ali ne moraju svi biti takvi. I Krešo je imao potrebe igrati s playevima kakvi su bili Pino Giergia ili Moka Slavnić, koji će odraditi svoj dio posla. I o tome sam razgovarao s Acom.

     

    O čemu točno?

    - Ma, rekao sam mu - i pritom sam se ogradio i rekao neka ne misli da ja tu nešto s**em - da treba vidjeti hoće li godine Popovića i Ukića moći u sve ukomponirati u taj sustav. To je za mene enigma.

    Svatko mora shvatiti svoju rolu.

    - To je nešto što nam je nužno. Ne zato što nemamo playa, nego zato što oni moraju odigrati svoje role, imamo mi tu i druge igrače koji ih mogu zamijeniti u nekim dijelovima.

    Sukobi interesa

    Bio je Skansi dva puta izbornik, bila su druga vremena u Savezu. Danas je Savez u rukama bivših košarkaša.

    - Smatram da su košarkaši zaslužni za razvoj košarke i da moraju nekako sudjelovati u tome. Nemam dakle ništa protiv toga da su tu bivši košarkaši, ali samo vodstvo zahtijeva i neke druge karakteristike osim poznavanja igre. Oni koji sada vode košarku trebaju potvrditi da imaju sva potrebna znanja, da su u stanju to raditi, a mi svi skupa trebamo pričekati i vidjeti što će i kako oni napraviti prije nego donesemo konačan sud o njihovu radu.

    Ima Skansi tu i prijedlog.

    - Iz nacionalnih saveza treba krenuti inicijativa prema FIBA-i da se ona ojača jer će se time jačati i sami nacionalni savezi. Pročitao sam nedavno članak o utjecaju menadžera Miška Ražnatovića u regiji. Nastojanja pojedinaca da se domognu vlasti oduvijek su postojala, ali na savezima je i FIBA-i da se to spriječi. Često se govori o sukobu interesa, ljudi znaju reći da to u sportu nije kao primjerice u trgovini ili gospodarstvu. Ali jest; i vrlo se strogo nadzire u Europi. Pa mi kažu da Srbija nije u EU. Ali to nema nikakve veze jer mi jesmo u EU. Inače je u Hrvatskoj pitanje morala vrlo upitno. Tu postoji ono, snađi se, zaobiđi zakon. No po meni je to pitanje kršćanskog zakonika, mi se kao država kitimo kršćanstvom. Pazite, menadžer koji ima klub, trenera, igrača, još zapovijeda drugom klubu, treneru, igračima, jer ako nije tako, onda neće biti ovako... E, to je pitanje morala, a ne suda. U Hrvatskoj se volimo, kažem, kititi kršćanstvom, ali se bojim da ne volimo poštivati deset Božjih zapovijedi.

    Pero Skansi, direktan i lucidan. Iako u penziji.

    Problem je košarke što nije izgubila na kvaliteti, ali jest na razvoju

    Igra se Eurobasket, zna se sustav, sve je to jasno. No koliko vama danas, kad niste direktno u košarci, kad sve gledate sa strane, problema stvara inflacija natjecanja koja postoji?

    - Ja sam zauvijek u penziji i dajem mišljenje, koje se može prihvatiti samo kao takvo i kao ništa drugo. No tišti me nešto. Košarka je pala u zanimanju i ne samo zbog inflacije natjecanja nego i zbog toga što je hijerarhija u košarci podijeljena na razne centre moći. Činjenica da se reprezentaciji otkazuje bez grižnje savjesti postala je pravilo onoga dana kada je FIBA izgubila moć. A moć znači novac. Tko nema para, nema ni moći. FIBA je moć dala drugome. NBA je priča za sebe i uvijek je imao dominantnu poziciju, međutim nama NBA nije smetao jer je postajala FIBA, svjetska organizacija. Danas pak postoje tri centra moći, pojavila se i ECA, i FIBA je tu najslabija. ECA i NBA su jači, oni drže pare. FIFA i UEFA su primjeri kako treba zadržati moć; oni imaju svoje novce, oni imaju moć. Nitko nije lud da digne glas protiv njih jer su primjerice Rijeci dovoljno dvoje utakmice da zaradi šest milijuna eura. To što je FIBA dopustila, FIFA nije. I to je problem košarke. Ona nije izgubila na kvaliteti, ali jest na razvoju. Kao digresija, u košarci je zaustavljena promjena pravila, osim sitnih, kozmetičkih izmjena, korekcija. Recimo, u rukometu se igra kontranapad nakon primljenog gola, a u košarci, ako ne daš loptu sucu, onda on svira tri puta da mu je dodaš. Igra je stalno isjeckana. Mi bismo se trebali približiti NBA ligi, to je još uvijek avangarda, ja tamo nikada nisam vidio da je sudac u središtu pozornosti.

     

    Iz drugih medija