Probudio sam se s mišlju da je sve kao i ranije. Opet smo ispali s velikog natjecanja u utakmici koja je bila na rubu, koja je bila korak do sna, a on se opet nije dogodio. I ponovno se vrtimo u istom krugu kao godinama unazad. Nemamo playmakera i nemamo izbornika.
Međutim, ovo neće biti depresivno tapkanje u mraku. Jer iza nas su dva mjeseca koja bi mogla, ako budemo pametni, biti prekretnica ovog sporta u Hrvata.
Hrvatska nikada nije imala homogeniju družinu koja se loptala pod obručima u nacionalnom dresu. Nikada. Čak ni onda kad su se osvajale medalje. I to je najveći dobitak ovog ljeta, dobitak za sve ono što bi moglo doći jednog dana. Jer svi će se morati ponašati u skladu s pravilima ponašanja koja su uvedena ovo ljeto.
Svi smo zajedno i samo tako možemo.
Srbija je bolja reprezentacija od Hrvatske, koliko god je to teško bilo napisati, to je istina. Kao što je istina da je Bojan Bogdanović najbolji igrač ovog dijela svijeta. Pritom ne mislim samo na Balkan.
Osam igrača
Nisu ni neke ranije pobjede bile realne, a do njih je Hrvatska došla, pa vjerojatno ne bi bilo realno da je uhvatila i ovu. Jednom je magija morala prestati djelovati. Teško je to sad racionalizirati, igračima je najteže, ali i to je dio odrastanja.
Ovoga puta nismo stigli do četvrtfinala slučajno pa da smo tu herojski poginuli, nego smo došli kao prvi u skupini. Ovoga puta smo peta reprezentacija svijeta, a to nije malo. Nismo, u svjetskim okvirima, bili bolji od 1994. godine i SP-a u Torontu.
I do tog je uspjeha stigla Hrvatska koja je imala samo osam igrača u rotaciji, a s tako malo ljudi nije igrao nitko osim Ace Petrovića. Tih 12 ljudi napravilo je kemiju, i to treba poštovati, o tome su govorili i prethodni reci. Međutim, nedostajao je barem još jedan u rotaciji.
Dario Šarić odigrao je lošu utakmicu, prvi put u karijeri je i udario protivnika u svojoj frustraciji, a Petrović ga je na kraju utakmice i zamrznuo. I bez njega smo došli opet u šansu, ali bez Darija Šarića bilo je iluzorno nadati se pobjedi u ovoj utakmici. Rekao je da je igrao “kao pi...”, što će najbolje oslikati što misli o svojem nastupu.
Ne znam bih li se složio, prije bih ustvrdio kako je Dario Šarić, kojemu su tek 22 godine, izgorio.
Negdje u gluho doba noći poslao sam Bojanu Bogdanoviću poruku, “Dario će ovu vratiti, kad-tad”. I sasvim sam siguran u to. Dario Šarić će uvijek vratiti. Ova nije bila ta. Ovu je morao izgubiti da bi naučio kako će to biti pobjeđivati.
Znam da prilika nema mnogo, no bit će ih. Bit će i novih klinaca u reprezentaciji, doduše svi su oni na pozicijama četiri i pet, što otvara nova pitanja, ali Hrvatska će biti igrački snažnija.
Imamo kostur i kemiju
Tko će je voditi? Aco Petrović je rekao da je njegov posao završio. Uzeo je reprezentaciju kad su je drugi izbjegavali i već sada čujem kako ima ideja da bi on trebao nastaviti svoj posao.
Aco Petrović kao izbornik je odradio sjajan posao ovog ljeta. I njegova je zasluga velika što je Hrvatska napokon izgledala kao momčad, kao reprezentacija na koju svaki Hrvat može biti ponosan.I za kraj, ali ne manje važno. Kava je donekle spasila stvar.
I pogledao sam u daljinu.
Posve sam siguran kako će Dario Šarić ovu vratiti. Posve. Prije svega Bojanu Bogdanoviću, a onda i svima nama. Hrvatska, uza sve svoje felere, u svjetskom poretku koji će se nakon Rija dramatično promijeniti - odlazak velike Španjolske, Argentine, Francuske i Litve, pozicioniranost SAD-a i Srbije, početak velike Australije (stižu još Exum i Simmons), čekanje nove eksplozije Kanade, Turske, Grčke - Hrvatska će tu itekako imati što reći.
Jer je momčad. Jer imamo kostur. I kemiju. Jer nitko u Europi nije bolji od Bojana Bogdanovića i možda nitko neće uskoro biti bolji od Darija Šarića. Ali morala se dogoditi i ova.
Morao je odrasti. I ponekad je bolno. Ali onda se vrati s kamatama.
I vratit će to Dario. Koliko god vam je danas teško, samo krenite misliti o tome. Bit će lakše. Vjerujte.
Do Tokija. Do sljedećih Igara. Tada više nećemo biti iznenađenje. Bude li pameti, tada ćemo biti opće mjesto.