Aco Petrović
Pedja Milosavljevic / Hanza Media / Hanza Media

PIŠE NEVEN BERTIČEVIĆ

ZID ŠUTNJE OKO HRVATSKE KOŠARKE Savez nema nikakvu viziju, tu se živi od danas do sutra, uz nadu da sve ono što je bilo loše sutra možda neće biti

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 04.10.2017. u 11:40

  • KAKO DALJE NAKON EUROBASKETA? Očekivali smo neke istine nakon nastupa u Istanbulu i poraza od Rusije u osmini finala, a minimum bi bio da doznamo u kojem pravcu ide hrvatska košarka, ali od onih iz vrha Hrvatskog košarkaškog saveza nema glasa

    Dovoljno je vremena prošlo od Eurobasketa, nova klupska sezona ili je počela ili je pred vratima, uskoro će i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, a hrvatska košarka luta okružena maglom, zavjerom šutnje, nepovjerenjem, nezamjeranjem i životom u kojem nema izazova niti ih bilo tko traži. A to je zapravo najgore što ti se može dogoditi.

    Očekivali smo neke istine nakon nastupa u Istanbulu, za koji će netko reći da je bio skandalozan, ali stvari su brzo gurnute pod tepih i zavjera šutnje, koja se rodila nakon poraza od Rusa, traje.

    Budimo iskreni, nitko nije očekivao revolucionarne stvari, ali minimum koji smo tražili bio je da doznamo u kom pravcu ide hrvatska košarka. Za neke smo stvari znali odgovore, za neke nismo. Ali da će se baš sve što se odnosi na Eurobasket i hrvatsku košarku gurnuti pod tepih, to baš nismo mogli očekivati.

     

    Samo oglodane kosti

    Ako smo znali da ništa novo, još manje revolucionarno, nećemo čuti od Stojka Vrankovića, koji je na poziciji predsjednika HKS-a, budimo iskreni, samo najobičnija figura, neki bi rekli i lutka na koncu, daleko više očekivali smo od nekih drugih. Primjerice, Dine Rađe, koji je stvarni šef HKS-a i čovjek koji je mogao puno toga odlučiti i promijeniti, ali koji se također odlučio na šutnju. Iako je razgovarao s Darijem Šarićem, mi još uvijek ne znamo što se dogodilo s našim mladim reprezentativcem i veliko je pitanje kad ćemo to saznati.

    Nije li tragično, komično, ili kako god to želite nazvati, da su se novinari na turniru u Zadru, koji je odlično organiziran i bio prepun velikih igračkih i trenerskih imena, osim, naravno, hrvatskih, bavili istraživanjem nastupa hrvatske reprezentacije na Prvenstvu Europe i to na takav način da su gdje god su stigli, skupljali oglodane kosti. No, ugledni europski treneri, pa i čovjek koji je vodio Srbe do srebra Saša Đorđević, bili su prilično zakopčani oko nastupa hrvatske reprezentacije. No, nama je sve bilo važno kad nismo mogli doći do onoga što nas isključivo zanimalo. A to su hrvatska reprezentacija i hrvatski reprezentativci.

    Nije, naravno, bilo potrebno anketirati sve naše igrače da bismo doznali kako su se osjećali, koliko su trenirali i jesu li mogli raditi na tim treninzima što i kako žele jer im je to izbornik omogućio. Ako nas je netko zanimao, onda je to posebno bilo mišljenje Bojana Bogdanovića, Darija Šarića, donekle i Roka Lenija Ukića, ali tu smo se odmah zabili u zid. Ukić ništa nije rekao ili gotovo ništa, Bogdanović je previše iskusan i lukav da bi stvarno ponudio svoje mišljenje, osim ako se ne radi o mišljenju “off the record”, Šarić je iskren, ali previše mlad da bi govorio nakon što je evidentno ušao u sukob s nekim igračima, a nitko ga nije uzeo u zaštitu. Čak ni novinari koji jako dobro poznaju i košarku i odnose u hrvatskoj košarci.

     

    Do danas do sutra

    Lako je objasniti zašto smo tragali za oglodanim kostima i vukli za rukav trenere koji nisu bili u Istanbulu. U vodstvu HKS-a, ako tako nešto što se zove vodstvo uopće postoji, stvoren je zid šutnje, premda moram priznati da sam očekivao više hrabrosti. Dino Rađa bio je takav u igračkim danima, no danas se u Savezu zakopčao do grla. I Aleksandar Petrović mi je gotovo neprepoznatljiv. Čak nije odgovorio na kritike svoje majke, koja se pohvalila da mu je rekla...

    - Nemaš beka, nemaš centra pa sad ti vidi kako ćeš.

    Petrović je znao da mora otići, ali mu je jedino bilo važno kako će se oprostiti, jedino mu je bilo važno da mu se nitko ne zamjeri, a onda je on pristao na šutnju i na guranje svega što se dogodilo s reprezentacijom od priprema do nastupa na Prvenstvu Europe pod tepih. Znao sam da nikad nije bio hrabar, osim na riječima kada je trebalo vrijeđati, ali nisam znao da će nakon svega što se dogodilo na EP jednostavno nestati.

    Mi još uvijek tapkamo u mjestu oko svega što se dogodilo s našom reprezentacijom i na koji se način to dogodilo na Eurobasketu. Ne znamo što je bilo jučer, ne znamo što je danas i ne znamo što će biti sutra jer se hrvatska košarka pretvorila u ono što nikada nije bila, u neprepoznatljivu masu gubitnika, koji su odlučili da je zavjera šutnje jedini način s kojim ćemo krenuti u potragu za nekim novim, boljim danima.

    Petrović, naravno, nije ostao, ali meni nikad neće biti jasno zašto na toj poziciji nema Dražena Anzulovića, koji je Petroviću pomagao u kvalifikacijama za Rio i u nastupu na Olimpijskim igrama. Ako je bio favorit Dine Rađe, dogovor se nije dogodio, iako je Anzulović očekivao da će jednog dana kada Petrović ode s klupe, to mjesto dobiti on.

    Zaslužuje tu nagradu jer je uvijek bio spreman raditi i nikada se gurati u prvi plan, ali ni to se nije dogodilo.

    I nemojte pitati kad će se dogoditi. HKS nema nikakvu viziju, u HKS-u se živi od danas do sutra, uz nadu da sve ono što je danas bilo loše sutra možda neće biti. A tu je ključna riječ “možda”, iako se bojim da smo duboko zaglibili i da će nam trebati još vremena da bismo pronašli pravi izlaz.

     

    Nada brzo nestajala

    Hrvatska košarka nije se urušila jučer, niti se počela urušavati jučer, to traje više od dvadeset godina i sada kada je samo čitam ili slušam, nepristojno je pitati zašto je tako. Nepristojno je pitati što se dogodilo s hrvatskom košarkom u protekle 22 godine i zašto mi jednostavno više nismo u stanju konkurirati za bilo kakve rezultate, iako nas neki pokušavaju uvjeriti da smo na nekim natjecanjima bili blizu. Ako smo i bili blizu, nada je brzo nestala i mi smo se opet vratili u ovu realnost. I kad ne možemo pitati ili nije zgodno pitati zašto je to tako i kad nitko od takvih koji bi trebao dati odgovor jednostavno šuti, onda je sve što nam preostaje živjeti u prošlosti.

    Toni Kukoč u subotu je u Ženevi primljen u Kuću slavnih FIBA-e. Oni mudriji novinari koji pretendiraju da sve znaju, reći će “ma, to nije ona prava Kuća slavnih”. Ne, nije to Kuća slavnih u Springfieldu, ali Ženeva je na putu prema Springfieldu gdje će i Toni Kukoč jednoga dana naći svoje mjesto, kao što su svoje mjesto tamo našli Mirko Novosel, Krešimir Ćosić i Dražen Petrović.

    Kukoč je primljen u uglednom društvu, tu je 25 godina nakon Olimpijskih igara u Barceloni jedini pravi i originalni Dream Team, onaj koji su predvodili Michael Jordan, Magic Johnson i Larry Bird, u tom je društvu još jedna NBA legenda Shaquille O’Neal. A Kukoč je legenda ne samo europske, nego i svjetske košarke, iako su se mnogi trudili i pokušali obezvrijediti sve što je košarci dao.

    Oni koji nešto znaju, znat će da je bio najveći košarkaš s ovih prostora, ali se nikad nije tukao po prsima da bi dokazao koliko je velik i što je sve napravio u reprezentaciji, Splitu, Europi i NBA ligi. I on je bio zvijezda Igara Barcelone 1992. i zato je logično da se danas našao tamo gdje jest.

     

    Nema garancije

    I koliko god se neki u hrvatskoj košarci okružili zidom šutnje, koliko god pokušali sve obezvrijediti i gurnuti pod tepih, istina o hrvatskoj košarci trajat će toliko dugo dok traje legenda o svim velikim hrvatskim košarkašima i onima koji su davno izborili status legende. Staza i način kojim je krenula ne garantira bolje i veće dane. A dok je Tonija Kukoča i onih prije njega, istinu o hrvatskoj košarci ne može zgaziti nitko, pa ni zid šutnje, zavjera šutnje, kojom su se okružili HKS i svi koji bi o tome nešto morali kazati, a nemaju snage niti mu.. tako nešto izreći.

    Iz drugih medija