Dražen Petrović. Da više ništa nakon ove rečenice s dvije riječi ne napišemo, o njemu će krenuti misli, sjećanja i žal jer riječ je o hrvatskoj košarkaškoj legendi, čovjeku koji je zadužio hrvatski sport, čovjeku koji je otišao prerano, u godinama kada je mogao još puno učiniti, piše Slobodna Dalmacija.
Učinio je Dražen i do tada puno, osvajao je turnire, prvenstva, zabijao koševe, ostavljao sebe na parketu i ostavljao bez daha sve nas, kako one koji su s njim odrastali u dvorani, pod košem, tako i nas koji smo ga s divljenjem gledali, navijali....
Da je bilo sreće, Dražen Petrović, po mnogima najbolji hrvatski košarkaš, danas je trebao slaviti 52. rođendan, no kako se u njegov život uplela tragična sudbina, Draženov rođendan se obilježava svake godine, ali nažalost, bez njega...
Bit će tako i ove godine u njegovom Šibeniku, gdje se upravo ove subote priređuje program u spomen na njegov rođendan. Njegov rodni grad, grad njegovih košarkaških početaka, grad u kojem je tadašnji dječak stasao u velikog košarkaša postat će grad Dražena Petrovića, a sve će se označiti dvjema pločama na ulazu u grad. Jedna ploča će se postaviti na ulazu s Brodarice, druga prije Šibenskog mosta, a na njoj će biti naznačena četiri kluba u kojima je Dražen dao najbolje godine: Šibenka, Cibona, Real i New Jersey Nets.
Uslijedit će utrke kroz grad "Šibenskih deset" i "Draženova četvorka", u organizaciji Atletskog kluba Šibenik i Atletskog kluba Maraton 2000, a dan kasnije će se otvoriti i spomen-soba u njegovom nekadašnjem stanu na Baldekinu, soba koja je inače otvorena samo ljeti.
Dražen je otišao prije 23 godine, svih godina sjećali su ga se uz njegovu obitelj i njegovi suigrači, prijatelji s Baldekina, no grad u kojem je rođen nekako se uspavao pa do prije nekog vremena gotovo da nije učinjeno ništa u spomen na košarkašku legendu.
Tek nedavno, za vrijeme prošle gradske vlasti, 2011. godine, a kako kažu Šibenčani, najviše zahvaljujući tadašnjem dogradonačelniku Franku Vidoviću, projekt star 10 godina dobiva epilog, kraj dvorane na Baldekinu podignut je spomenik, rad akademskog kipara Kažimira Hraste, a uz spomenik je izgrađeno i košarkaško igralište.
Lani, na njegov 51. rođendan, zahvaljujući aktualnoj vlasti, obnovljen je zapušteni trg koji je dobio ime po košarkaškoj legendi, na njemu je postavljen odljev njegovih patika u bronci, a na trgu je postavljena i velika interaktivna košarkaška lopta u podlozi, koja služi za dječju igru.
Trg je s pravom postao spoj sporta i umjetnosti, jer košarci je Dražen dao onaj umjetnički "touch" pa nije čudno što je dobio nadimak košarkaški Mozart. Zamisao gradske vlasti ide i dalje, otkriva nam Dino Karađole, direktor Turističke zajednice Grada Šibenika, jer Dražen u svom gradu zaslužuje puno više.
- Grad u suradnji s Turističkom zajednicom, te u dogovoru s obitelji planira otvaranje Puta Dražena Petrovića koji bi išao od spomen-sobe, njegovog koša, spomenika i trga, a koji bismo ucrtali u naše turističke karte, prospekte, neka turisti znaju da je ovo Draženov grad. Bit će lijepo kad Draženova spomen-soba proradi cijelo vrijeme, tek tada ćemo moći zaokružiti ovaj Put Dražena Petrovića i uvrstiti ga u turističku ponudu. Vidjet ćete kako će table koje ćemo postaviti na ulazima u grad biti atraktivne, kraj njih će se svi željeti slikati i sa sobom iz Šibenika kao Draženovog grada ponijeti lijepe uspomene - kaže Karađole.
Tko je Dražen znaju mnogi, no malo je onih koji su ga poznavali "u dušu", odrastali s njim, dijelili dobro i loše, od prvih dana djetinjstva do njegovih posljednjih dana. Jedan od onih koji se ne voli pojavljivati u medijima suDubravko i Fabijan Žurić, Šibenčani, košarkaški zanesenjaci. Fabo je, kako ga u Šibeniku zovu svi, bio i Draženov suigrač iz Šibenke, a do kraja života zajedno s bratom Dubravkom njegov najodaniji prijatelj.
Teško je Fabu bilo nagovoriti da se "otvori" za novine, jer tražili su ga i drugi pa nisu uspjeli, no čini se da se u ovom slučaju dogodio onaj ključni "klik" jer kad smo mu spomenuli rođendan, Šibenku, Baldekin, 80-e, krenula su sjećanja...
- Moram vam reći da o Draženu ne volim govoriti u medijima, puno toga je napisano i što nije točno, a evo Dubre i ja ćemo vam sad reći pravu istinu o Draženu. Dubre i ja smo biološka braća, a Dražen je bio naš treći brat,Denis Erceg četvrti i Stojko Vranković peti brat. I nema više! Svi koji svojataju Dražena lažu, tako je laž i onaj film Vlade Divca"Jednom braća", jer samo smo mi bili Draženovi istinski prijatelji i da snimamo film nazvali bi ga "Uvik braća" - priča nam u jednom dahu Fabo, dok ispija kavu u omiljenom kafiću "Devetka".
- Taj film je napravljen, hvalili su ga, ali tamo puno toga nije istina, evo vam samo jedan detalj, znate li zašto su se posvađali Dražen i Divac? - upita nas Fabo i ko iz topa dobije odgovor.
- Pa zbog hrvatske zastave na Svjetskom prvenstvu u Argentini!
- E nije, to je priča za novine, a sad ću vam ispričati pravu istinu: na utakmici je došlo do naguravanja, Dražen je pao na parket, a Divac ga je nagazio patikom, Dražen ga je junački opsovao i od tada se prekinulo njihovo "veliko" prijateljstvo. Dakle, niti je to bilo veliko prijateljstvo, niti je zastava bila problem, to nas boli jer se Divac stalno spominje kao veliki Draženov prijatelj, a to nije istina - kaže Fabo.
Fabo, Dubre, Denis i Dražen živjeli su tih 80-ih pravi sportski život u svom Šibeniku, već se tada vidjelo da će Dražen postati veliki košarkaš, no karijeru je nakratko morao prekinuti zbog vojnog roka u tadašnjoj JNA. Iz tog vremena najbliži s njim bio je Dubravko:
- Najprije je bio u Puli, zatim u Beogradu i te 1984. godine zajedno smo služili vojni rok i otišli gledati Cibonu za koju je igrao Aco, protiv Zvezde. Mi na tribinama u uniformama, kad odjednom novčić pogađa Acu u glavu, Aco padne kao da ga pogodila granata, a Dražen onako u uniformi ulijeće u teren, ide spašavati brata i vikne Delijama "Vratit ću vam se ja dogodine!" I vratio se, napunio im koš, utakmicu su dobili sa 91:77, zakucao im prvi put u životu i tako im vratio milo za drago, e to vam je bio Dražen, čovik velikog talenta i velikog srca - priča Dubravko Žurić.
Dražen je bio najbolji i svi su to znali, jednom se i slavni zadarski trener Pino Giergia ljutio na svoje košarkaše te im doviknuo "Bolje ga čuvajte!" na što mu je Dražen doviknuo "Aj, dođi, ti me čuvaj" - kroz smijeh će Fabo dok se prisjeća događaja iz mladosti.
- Dražen je znao u to vrijeme da mora poštivati javnost, razgovarati s novinarima, no prije svih bili su mu prijatelji - priča Dubravko - u Ateni uoči utakmice umjesto s novinarima vrijeme je provodio sa svojim šibenskim prijateljima.
Za Šibenčane je bio težak njegov odlazak u Cibonu, prijatelji su ga došli gledati i u Zagreb, no Dražen im za veliku utakmicu sa Žalgirisom nije mogao nabaviti ulaznice jer ih nije imao.
- Nabavili smo ih mi od nekog drugog iz kluba i sjeli iza koša, kad je čuveni Sabonispočeo puniti Cibonin koš, mi smo u znak "osvete" oduševljeno navijali, a Dražen nas u čudu gleda s parketa, odjednom usred utakmice preskače ogradu i ulijeće između nas, ljubi nas i grli... - pričaju braća.
Bili su nerazdvojni, no jednom je ipak došlo do svađe s Dubravkom, jer mu je Dražen zamjerao da je on, koji je mjerio vrijeme, ukrao vrijeme i oduzeo pobjedu Ciboni.
- Pet, šest mjeseci nismo razgovarali, onda smo se jednom našli u kultnom kafiću "Pio". Dražen mi je u znak pomirbe donio bocu viskija, ja sam je izlio u sudoper, on se nasmijao i donio još jednu, poljubio me i od tada smo bili nerazdvojni sve do... - priča Dubravko i zastane jer obojica braće Žurić tada su zamukli, u kafiću u kojem je do tada vladao žamor nastao je mir, u očima ljudi u srednjim godinama suze, jer nitko od njih ne može vjerovati što se dogodilo toga 7. lipnja 1993. godine na cesti kod njemačkog Ingolstadta.
Vesele monologe i smijeh zamijenila je šutnja i isprekidane rečenice, prvi je krenuo Dubravko: - Ne znamo, stalno se pitamo zašto baš on, ali sudbina je to, nemamo pametniji odgovor... - kroz suze će Dubravko...
Priču s težinom nastavlja Fabo: - Toga dana kad je Dražen otišao bili smo u njegovom kafiću "Amadeus" sa Stojkom, Brunom Silićem, kao da smo znali cijelu večer smo pričali o njemu, razišli smo se i onda nam je Stojko donio zlokobnu vijest, šta ću vam reći - šok i nevjerica, danima smo plakali... Sve nakon toga je nevažno, Hrvatska i svijet izgubili su košarkaša, a mi čovika i prijatelja, oprostite nam na emocijama, suzama, ovo je prvi put da o Draženu govorimo za medije.... - kažu braća Žurić.
Uspomenu na Dražena čuvat će dok su živi, a Fabo je za ovu priliku s nama podijelio i uspomenu iz obiteljskog albuma, zadnju Draženovu fotografiju prije smrti: - Evo nas u "Amadeusa" negdi krajem petog miseca, desetak dana prije nesreće, ko je moga zamislit da će nam ovo biti zadnja slika s njim - kaže Fabo.
Od tada Dražen je uz njih svaki dan, jer pravi prijatelji čuvaju se u srcu i kad odu s ovog svijeta, no braća Žurić ne vole pompozne događaje, gužvu, prigodničarske govore, oni se svog "brata" sjećaju u svakom trenutku.
I za kraj žena bez koje ne bi bilo ni Dražena, ali i žena bez koje ne bi bilo uspomene na košarkašku legendu, žena koja unatoč velikoj boli zbog gubitka sina ni dana nije posustajala, predavala se...
Biserka Petrović je poput svake majke darovala cijeli život sinovima, starijem Aci i mlađem Draženu, a kada je sudbina otrgla Dražena, darovala je sve uspomeni na njegov život. I ta je uspomena, kako kaže, drži na životu. Tužna je kao svaka majka koja izgubi dijete, no sretna jer su mu se mnogi ljudi divili. U Muzejsko-memorijalnom centru "Dražen Petrović" u Zagrebu svakodnevno joj dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta, pričaju o svojim sjećanjima na Dražena, ima mnogo onih koji su ga poznavali dok su bili djeca, ima mnogo djece koja se nisu ni rodila za Draženovog vremena, ali od roditelja slušaju o Draženu.
- Čini mi se da mi upravo on, koji je bio veliki radnik i nikada se nije predavao, daje svu ovu snagu, da ne posustajem ni trenutka govoreći o Draženu i šireći ljubav prema ljudima, baš kako je i on to činio - priča Biserka Petrović.
I Biserka Petrović će ove subote biti u rodnom Šibeniku, zajedno s drugima se prisjetiti Dražena, zapaliti svijeće, položiti cvijeće i družiti se s najmlađima, među kojima se, tko zna, možda krije neki novi Mozart iz Krešimirovog grada.