Raspucani mramor na stubištu, poplavljena strojarnica i oronuli bazen s Murtićevim mozaikom na vanjskom platou, samo su neki od problema s kojima se suočava popularna Kockica, zgrada na zagrebačkom Prisavlju koju je projektirao arhitekt Ivan Vitić.
Smještena uz samu Savu, na nekadašnjem Šetalištu Karla Marxa, građena je za potrebe Centralnog komiteta SKH, a danas se u njoj nalaze Ministarstvo turizma i Ministarstvo prometa.
Podno grijanje
Zbog svoje kompozicije kojom dominira oblik kocke, Zagrepčani su je kolokvijalno prozvali Kockicom. Obilazak zgrade organiziran je kao dio projekta Motel Trogir, čiji je cilj upoznati javnost s modelom zaštite naslijeđa socijalističkog modernizma, a koliki je bio interes građana za posjetom najbolje pokazuje brojka od čak 200 prijavljenih.
- Najveći problem su nam vanjske ovojnice stakla koje su popucale, pa pri svakoj malo jačoj kiši zgrada prokišnjava i voda ulazi u urede. U zimskim mjesecima sol kojom posipamo stubište nagriza mramor, ali nemamo drugi način da to riješimo. Razmišljali smo i o uvođenju podnog grijanja, ali onda bi vi mediji pisali kako je to skupo - rezignirano kaže Dubravko Lončarić, voditelj odjela za upravljanje imovinom.
Izgradnja Kockice trajala je od 1963. do 1968., a uređenje interijera teklo je paralelno s gradnjom samog objekta. Voditelj unutarnjeg uređenja bio je kipar Raul Goldoni, čija staklena stijena dominira atrijem, no pogled na nju danas zaklanja posve neprikladna maketa broda.
Mjesto koje je nekad bilo središte državne moći jedan je od rijetkih prostora u kojem možemo doživjeti duh kasnog modernizma - čist, jasan i funkcionalan geometrijski stil primjer je gotovo akademskog modernizma, što je bilo neophodno za objekt kojim svaki dan cirkulira mnogo ljudi.
Željezna tapiserija
- Kockica je bila Vitićev eksperiment monumentalizma u arhitekturi; suspregnuo je svoju zaigranost i napravio strog, hijerarhijski objekt - objašnjava povjesničarka umjetnosti Lidija Butković Mićin, članica tima Motel Trogir, koja je bila naš vodič.
Uređenje interijera okupilo je i neke od tada najprominentnijih umjetnika: strop restorana s galerijom krasi mozaik Ede Murtića na limenim kvadratima, u hodniku visi crvena tapiserija Jagode Buić, a u jednoj od dvorana za sastanke nalazila se i željezna tapiserija Dušana Džamonje, koja je početkom 90-ih otuđena i zameo joj se trag.
Duž cijelog zida Kongresne dvorane proteže se metalni reljef Stevana Luketića, koji je u drugoj polovici 50-ih godina bio suradnik u ateljeu Vojina Bakića, a na suprotnom je zidu, pak, veliki apstraktni mozaik Zlatka Price, autora bliskog Murtiću, rad iz 1968.
- Apstrakcija 60-ih godina stvar je političkog opredjeljenja - za razliku od istočnog bloka koji preferira figuralnost, tj. državno kontroliranu umjetnost, izborom apstrakcije šalje se jasna politička poruka - ističe Butković Mićin.
Izvanredna pozicija
Važno je naglasiti i izvanrednu urbanističku poziciju zgrade koja se najviše približila Savi, a čiji su svi uredi orijentirani na sjever i jug kako bi zaposlenici imali maksimalnu insolaciju, odnosno osunčanost. U zgradi su nekoć postojali tuševi za zaposlenike, čajna kuhinja, dizalo za poštu... ukratko, vladali su vrlo visoki standardi uredskog poslovanja, a od Lončarića doznajemo da je tu bila i ambulanta opće prakse, stomatološka ordinacija, pa čak i rentgen, o čemu svjedoči tek pločica s natpisom “Slobodno/Zauzeto” na jednom od zidova.
Mjesto koje je jedan od posljednjih relikata socijalističke političke moći danas pod hitno vapi za obnovom, budući da je i sâm Vitić jednu od svojih najpoznatijih građevina promišljao s rokom trajanja od 50 godina.