Irački i afganistanski rat dosad su bili predmet desetina dokumentarnih filmova, od onih koji se bave pojedinim zločinima (“S.O.P”, “Bitka z Hadithu” pa do širokih političkih analiza.
Ali, ovogodišnji pobjednik Sundancea - film “Restrepo” Sebastiana Jungera i Tim Hetheringtona - ne nalikuje ni na jedan od njih koji smo vidjeli dosad. Naime, “Restrepo” - film kojim je sinoć počeo dokumentarni program ZFF-a - nije samo dokumentarac o ratu: to je film koji doista dokumentira ratovanje. Redatelji “Restrepa” Junger i Hetherington napravili su nešto što su dosad radili tek poneki fotoreporteri, a dokumentaristi gotovo nikad, jer prije epohe DV-a to nije bilo ni tehnički moguće.
Dobili su dozvolu da se priključe nevelikoj američkoj postrojbi koja odlazi u dolinu Kanegal, jednu od najudaljenijih američkih ispostava duboko u afganistanskom teritoriju koji nadziru talibani. Dvojac redatelja tamo je malim DV-em, a neki put i mobitelom, bilježio svakodnevicu, ali i ratne čarke na “najopasnijem mjestu u Afganistanu”, kako ga je nazvao CNN. U filmu vidite vojnike pod izravnom paljbom.
Kadar se nerijetko zamuti kad snimatelj uspaničeno pada ničice. Ljudi pred kamerom bivaju ranjeni, saznaju za smrt prijatelja, psihički pucaju od straha. Trojica ljudi koje je film ovjekovječio poginuli su tijekom njegovog snimanja: po jednom od njih, Juanu Restrepu, nazvana je i baza koja filmu daje ime. “Restrepo” je - ukratko - nerazrijeđena slika ratničkog iskustva prve linije i u prvom licu, film koji vam pokazuje zašto ljudi kad se vrate s fronta dobivaju PTSP.
Za razliku od mnogih dokumentaraca o Afganistanu ili Iraku, “Restrepo” nije izravno političan. Dapače, naglasak na drami i heroizmu “naših dečki” mogao bi navesti da ga se tumači kao militaristički, što se (s puno više razloga) prigovaralo ovogodišnjem dobitniku Oscara “Naredniku Jamesu”. Pa ipak, politički podtekst “Restrepa” naznačen je diskretno i pametno. Dvojac redatelja brižljivo prati “šure”, plemenska vijeća preko kojih Amerikanci pokušavaju pridobiti domaće.
Ta vijeća svojevrsni su razgovor gluhih: Amerikanci pričaju o cesti koju će graditi, progresu i radnim mjestima, domaći pak o ovom ili onom mještaninu kojeg su Amerikanci odveli na ispitivanje i sad mu nema glasa. Na početku se filma zapovjednik Keaney, ne baš najinteligentniji vojničina, udvara domaćima i obećava da će “odsad sve biti drukčije”. Tijekom filma, obećanje se pretvori u dim kad njegova postrojba greškom pobije deset civila u selu koje drže talibani. Američki “projekt modernizacije” prikazuje se kao krvavi, mukotrpni sizifovski posao, a to osjećanje podvlači i podatak koji doznajemo na špici: Amerikanci su se nakon snimanja filma iz Kanegala povukli i nikad se nisu vratili.
Šveđani između strasti i dogovora
“Šveđani su narod koji mrzi razmirice i svađe. Oni vole kompromis. Zato je ovo jako švedski film, koji pripovijeda o srazu između strasti i dogovora.” Ovako je u nedjelju na konferenciji za novinare u Zagrebu švedski redatelj Jorgen Bergmark opisao svoj film “Razumno rješenje” kojim je otvoren 8. Zagreb Film festival. “Razumno rješenje” pripovijeda o dva sredovječna bračna para: Erland i Sven Erik kolege su u tvornici papira, a May i Karin u osnovnoj školi. Kad se nabožni Erland spetlja s Karin, dva para sjednu za stol i smišljaju “razumno rješenje” koje nikog neće pozlijediti: svi će četvero živjeti zajedno po strogo zadanim pravilima. Dakle, u skandinavskoj inačici preljubničke drame nema noževa, razbijenog posuđa, čak ni odvjetnika, ali Bergmarkov film pokazuje da i “razumna” rješenje mogu biti jednako svirepa za senzibilnu osobu. Jörgen Bergmark iskusni je scenarist i zakašnjeli redateljski debitant koji je pokazao kako koji put vrijedi čekati. “Razumno rješenje” proizvod je ljudske zrelosti i pameti, a šlag filma je slavna glumica Pernilla August koja s finom primjesom humora utjelovljuje postariju namigušu Karin.