Stari Grci su vjerovali da je smijeh jezik bogova. Mozart se smijao s lakoćom, a njegovom glazbom, čak i u njenim najtragičnijim trenucima, odjekuje njegov smijeh. Don Giovanni, vesela opera koja počinje neuspjelim silovanjem i uspjelim ubojstvom, a završava propadanjem glavnog junaka ravno u pakao, puna je smijeha, u tekstu, u odnosima, i u prštavoj glazbi zrelog Mozarta, koji se upravo tih godina razvio u genija kojega znamo.
Možemo tvrditi da je Don Giovanni nastao zahvaljujući uspjehu Figarova pira u prosincu 1786. u Staleškom teatru u Pragu, zbog kojeg je Mozart ponovo dobio pozivnicu u glavni grad Češke i odmah zatim narudžbu za novu operu.
Kako u svojim memoarima piše libretist Lorenzo Da Ponte, on je Mozartu predložio tu temu. Uostalom, Mlečanin Da Ponte je susreo i mogući živi obrazac naslovnog lika: svog sugrađanina Casanovu, 1783. u Parizu, a pohodio ga je i u češkom dvorcu Duchovu, gdje je ostarjeli zavodnik bio knjižničar masona grofa Waldsteina.
Velika nervoza
Izvjesno je da je Mozart u ožujku 1787. već napisao veći dio partiture te 4. listopada došao u Prag, gdje je završava, iako još ne raspolaže cijelim libretom. U velikoj nervozi premijera je uslijedila 29. listopada, uz potpun uspjeh.
Prema Mozartovoj biografiji, koju je objavio Franz Xaver Niemetschek 1808. godine, 21 godinu nakon praizvedbe te opere, Don Giovanni je i dalje bio na repertoaru i nije prestao puniti dvoranu. Kako je poznato, Mozart nije nikada uspio profitirati od tih trijumfa, koji bi po nekoj prirodnoj pravdi mogli bar ublažiti neimaštinu koja ga je okruživala u vrijeme njegove smrti.
Za skladanje Don Giovannija, Mozart je vjerojatno pred očima imao tradiciju talijanske opere buffe, ali taj komični žanr (tzv. dramma giocoso), koji definira realizam svojstven goldonijevskoj komediji, i koji se - za razliku od commedije dell'arte - zasniva na likovima i okolnostima iz svakodnevnog života, u Pragu nužno poprima drugu dimenziju, jer je ondje prosvjetiteljstvo već zasijalo sjeme “ozbiljne” umjetnosti, racionalističke i s pedagoškim namjerama prema publici. Nastup Komturova kipa - i u samome prvobitnome Don Juanu, koji je napisao Tirso de Molina - i njegova večera s libertinskim Don Juanom, kojeg definitivno osuđuje i kažnjava, u Mozartovoj operi izvršava tu obrazovnu funkciju neoklasicističke umjetnosti. Ali ne samo to.
Duh predromantičnog
Goethe 1797. godine ističe da je radnja puna dvosmislenosti - kako tekstualnih, tako i glazbenih - koje je Mozart uplitao kroz svu operu, te smatra da je to, po njemu, nenadmašno djelo. U Don Giovanniju sve što se događa može izazvati bilo što drugo, potpuno nepredvidivo. U tom je smislu Goethe ostao zadivljen Don Giovannijem, jer je u toj operi predosjetio duh predromantičnoga “Sturm und Dranga”. Taj veliki intelektualni i estetski pokret počinje podrivati dualnu neoklasicističku misao: igru suprotnosti između Dobra i Zla, Morala i Grijeha, Lijepoga i Ružnoga, te počinje mijenjati sav spektar nijansi i relativizama.
Goetheovu misao o Don Giovanniju preuzima filozof Soren Kierkegaard. Uzimajući tu Mozartovu operu - koju broji među omiljene - kao ishodište, Kierkegaard govori o “erotsko-senzualnoj genijalnosti” mita o Don Juanu. Za tog danskog filozofa, jednog od prethodnika egzistencijalizma, Mozart je, objedinivši fascinaciju i odbijanje u liku Don Juana, spasio ideje srednjovjekovnog kršćanstva, prema kojem svaki pojedinac, pa i onaj najodvratniji, posjeduje vlastitu i neotuđivu vrijednost. Pa tako i Don Juan, naravno.
Izvedba sa Salzburškog festivala iz 1953. godine
Wilhelm Furtwängler: Vodio Bečku i Berlinsku filharmoniju
Njemački dirigent Wilhelm Furtwängler rođen je 1886. godine u Berlinu. Počinje izučavati kompoziciju i harmoniju nakon upisa na studij arheologije na Sveučilištu u Münchenu. Ubrzo biva uvjeren da njegova budućnost leži u glazbi. Već 1906. čuveni dirigent Hans Pfitzner mu nudi mjesto zamjenskog dirigenta opere u Strassburgu, a 1920. stupa na podij orkestra Berlinske opere. Pet godina kasnije pozivaju ga kao posebnog gosta u Sjedinjene Države, gdje se njegov originalni stil dirigiranja dojmio kritike. Naslijedio je 1928. Felixa Weingartnera na čelu Bečke filharmonije. Postaje slavan i 1931. preuzima vodstvo Festivala u Bayreuthu. Nakon dolaska nacista na vlast uklonjen je s položaja. Protestira zbog zabrane izvođenja opere Mathis der Maler jer je to bilo djelo Paula Hindemitha, kompozitora židovskog porijekla, pa dolazi na loš glas u Trećem Reichu. Godine 1936. Filharmonijski orkestar u New Yorku nudi mu svoju palicu, što on koristi za putovanje u Sjedinjene Države, gdje se sprijateljuje s Arturom Toscaninijem. Po povratku u Njemačku biva izložen brojnim pritiscima, a 1945. seli u Švicarsku, gdje se posvećuje komponiranju. Nakon kraja rata dirigenti Yehudi Menuhin i Ernest Ansermet svjedoče u njegovu korist pri rasvjetljavanju okolnosti njegova ponašanja pod nacističkim režimom. Vodstvo Berlinskih filharmoničara preuzeo je 1947. Pri ponovnom početku Festivala u Bayreuthu 1951. vodio je prvu izvedbu, interpretirajući Devetu simfoniju Ludwiga van Beethovena, koja je radijski prenošena u cijeli svijet. Umro je u njemačkom Baden-Badenu 1954.
Elisabeth Grümmer: Rafiniranog glasa i uvjerljive glume
Elisabeth Grümmer (1911-1986) oduvijek je znala do maksimuma iskoristiti rafiniranu čistoću svoga glasa i svoga glumačkog dara. Herbert von Karajan, tada mladi dirigent Simfonijskog orkestra u Aachenu, zapazio ju je 1941. i uključuje u izvedbu Wagnerova Parsifala. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata ulazi u stalnu postavu Opere u Berlinu. U kratkom razdoblju dirnula je publike u vodećim opernim centrima svijeta, kakvi su Covent Garden, milanska Scala, Metropolitan u New Yorku, Bečka državna opera i Teatro Colón u Buenos Airesu. Godine 1953. u Salzburgu dijeli pozornicu s Cesareom Siepijem u izvedbi Mozartova Don Giovannija čime će ući u povijest opere kao jedna od njenih nezaboravnih izvedbi.
Cesare Siepi
Don Giovanni, uloga koja mu je promijenila život
Život talijanskog basa Cesarea Siepija (1923-2010) značajno se promijenio kada mu 1953. glasoviti njemački dirigent Wilhelm Furtwängler povjerava ulogu Don Giovannija u istoimenoj operi Wolfganga Amadeusa Mozarta, i čiji vam snimak nudi Jutarnji list. Siepi je prihvatio priliku koja mu se ukazala i u sklopu Salzburškog festivala realizirao nezaboravnu interpretaciju libertinskog lika, za što je primio niz pohvala. Bio je to jedan od vrhunaca njegove karijere. Nakon obrazovanja na konzervatoriju u Milanu, Siepi sa samo 18 godina debitira u operi u ulozi Sparafucilea u Verdijevu Rigolettu. Od tog trenutka njegova karijera kreće putovima slave. Glumi u venecijanskom La Feniceu, Arturo Toscanini mu povjerava koncert u počast Arrigu Boitu u milanskoj Scali, a 1951., opet u Scali, interpretira Verdijev Requiem. Siepijev snažan glas omogućavao mu je da s lakoćom interpretira uloge koje traže bilo bas-baritona, bilo basso cantabile, bilo basso profondo. Sa scene se povlači osamdesetih godina, a umro je u Sjedinjenim Državama 2010.