Najveći i najstariji rock'n'roll cirkus ponovo je na kotačima. Nakon probnih nastupa održanih koncem prošle godine u Londonu i New Jerseyju, The Rolling Stones su se otisnuli na obljetničku turneju prigodnog naziva 50 & Counting Tour, započetu u petak koncertom u The Staples Centeru u Los Angelesu na kojem su im se pridružili Mick Taylor kojeg je davno zamijenio Ron Wood pa Gwen Stefani i country zvijezda Keith Urban. Kako obljetnička turneja Stonesa, za sada, nije obimna poput Bigger Bang turneje koja je sa 350 milijuna funti zarade druga po uspješnosti u povijesti, takve rekorde ne valja očekivati od 50 & Counting Toura. Problema je, primjerice, bilo i s brzinom prodaje najskupljih ulaznica od doista nevjerojatnih 600 dolara.
Zadnji ili prvi
Navodno ih se moglo nabaviti do pred sam nastup, a neka sjedala su ostala prazna, što se Stonesima već dugo nije dogodilo. To ipak ne znači kako milijuni ljudi ne žele još jednom ili prvi put u životu vidjeti Stonese uživo . Čak i ako opravdanja Rona Wooda koji kaže kako su već milijun dolara spiskali na probe u Parizu, a i da su pozornica i rasvjeta vraški skupi te da i Stonesi moraju nešto zaraditi, zvuče poput jadikovki Marije Antoanete. No, kada izađu na pozornicu, mada se to iz dosadnog Scorsesejevog filma “Shine A Light” ne bi dalo zaključiti, većina razloga zbog kojih čovjek, ako ima vremena i novac za (pre)paprene ulaznice, ne bi trebao poći na koncert Stonesa pada u vodu.
Tako je i visokotiražni američki dnevni list U.S.A. Today vrlo pohvalno pisao o koncertu Stonesa u Los Angelesu, a slični su tonovi prevladavali i u recenzijama s prošlogodišnja dva nastupa.
Nostalgija u publici
Tako U.S.A. Today u tekstu pod naslovom “Čista satisfakcija uz Stonese” ističe da su “oni koji su očekivali nostalgiju takav sentiment morali potražiti među publikom” jer na pozornici, tijekom dvaipolsatnog koncerta sastavljenog od 23 pjesme, “legendarni je bend djelovao napeto, gladno dokazivanja i nesentimentalno, rokajući s više šepurenja od toreadora i više brutalne snage od razjarenog bika”.
Naravno, nemoguće je ne zamijetiti kako Stonesi i dalje koncerte dominantno temelje na skladbama iz 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, no te su pjesme toliko dobre i vječne da je tek pitanje kako ih se izvodi. Čini se kako su Stonesi u 21. stoljeću, baš poput Dylana ili Springsteena, dokazali kako itekako ima smisla svirati rock'n'roll u godinama u kojima su hrvatski građani već debelo u mirovini, odnosno da je Keith Richards uspio Stonese primaknuti onom idealu starih blues i country majstora koji su uživo nastupali dokle god su mogli držati gitaru ili mikrofon u rukama.
Misija rock’n’rolla
S dvije izvrsne nove pjesme, objavljene prošle godine, Stonesi su potvrdili kako rock'n'roll fakat imaju u malom prstu, odnosno da oni jesu srž rock'n'rolla pa kad su dobri, onda su toliko veličanstveni da ih je teško nadmašiti. A možemo pilu okrenuti i naopako pa reći kako su Stonesi danas - zahvaljujući tim poznim godinama, pustopašnom životnom stilu najvećih rock'n'roll butnovnika koji uključuje i medicinsku fenomenologiju, kulturološkom značaju i upornosti da kao bend ili kao poduzeće opstanu na sceni - gotovo jedini živući i kotrljajući podsjetnik na veliku rock'n'roll revoluciju 60-ih. Naravno da tu misiju i dalje vrše Dylan, Neil Young, Paul McCartney, donekle i ostaci grupa The Who, The Beach Boys i Led Zeppelina, ali Stonesi su ipak jedni, jedini, neponovljivi i još uvijek najveći. Uz podjednako upornog Springsteena. Bit će prava šteta ako nam ne dođu blizu ili, kad bi bilo sreće, negdje u Hrvatsku. Za sada nama najbliži koncerti Stonesa su oni na festivalu Glastonbury i u londonskom Hyde Parku, ali kako za te meganastupe nije bilo problema s prodajom ulaznica - ekspresno su rasprodane - priliku za možda posljednje hvatanje Stonesa uživo morat ćete potražiti negdje drugdje u Europi koja još željno iščekuje izlistavanje datuma i gradova 50 & Counting Toura.