Thomas Ostermeier (43) već 10 godina rukovodi slavnim berlinskim kazalištem Schaubühne am Lehniner Platz, utemeljenim ne tako davne 1962. kao privatni teatar, koji su proslavili redatelji i glumci poput Petera Steina, Klausa Michael Gruebera, Luca Bondyja, Roberta Wilsona, Brune Ganza, Edith Clever. Ostermeier treći put gostuje na Festivalu svjetskog kazališta. Prvo festivalsko izdanje otvorio je 2003. Ibsenovom “Norom”, 2008. gostovao je sa “Hamletom”, a sad nam se predstavlja s “Othellom”.
Zabavni psihopat
Glavni motor radnje u “Othellu” je Jago. Kakvoga ste vi zamislili?
- Postoje u Shakespearovim komadima mudre lude. Vjerojatno je takav lik, primjerice, Hamlet. Jago je pak svakako jedan takav pametnjaković-zabavljač. On je zli klaun, na neki način drag publici, popularan među pukom. Naglas govori o onome o čemu se ljudi obično ne usude niti razmišljati. Dopušta sebi da bude veoma izravan i to može biti zabavno. Zaintrigirala me je, dakle, ta zabavljačka crta u njegovu karakteru.
Ali on nije tek zabavljač, rekli bismo neurotik, nego opasan psihopat.
- Jesam li ja psihopat ili tek neurotik, tko to može znati?
Pa svatko tko je inteligentan, nužno je i neurotičan, toliko već znamo...
- Dobro, onda bih i ja možda mogao biti neurotik, a svakako i Jago. Jago u mojoj predstavi, glumac Stefan Stern, u stvarnom životu pati od psihoze. Iskreno rečeno, on s vremena na vrijeme odlazi na tretmane. Dakle, i za njega bi se moglo reći da je psihopat. No istodobno je briljantan glumac: gluma je možda jedini način da preživi.
Problem odbačenosti
Ali Jago je zli psihopat...
- Da, zao je, no mislim da sva njegova zloća izvire iz njegove ljubavi. Othello je heroj koji ga je odbacio. Izabrao je Casia da mu bude poručnik, izabrao je Desdemonu da mu bude žena. Dakle, sve pozicije s kojih ga se može voljeti postaju zauzete. Jago se u takvoj situaciji osjeća odbačenim. Svatko tko se, primjerice, našao u situaciji da promatra brak što se raspada zna koliko zle energije takav raspad može osloboditi. Možda je problem psihopata upravo taj osjećaj odbačenosti, od društva, od bližnjeg.
Koliko u predstavi, sa osuvremenjenim prijevodom, osluškujete ono što je u elizabetinskom i našem vremenu isto: nasilnu ljudsku narav?
- Mislim da je elizabetinsko vrijeme bilo mnogo nasilnije nego što je ovo naše današnje, barem kad je Zapad posrijedi. Tad nitko nije mogao biti siguran da neće biti ubijen izađe li s dolaskom noći na londonske ulice. U Shakespearovo vrijeme mnoge su glave završavale odsječene, izložene na Londonskom mostu, a svi Shakespearovi suvremenici, Webster, Marlowe, ubijeni su - kao žrtve atentata, razbojništava. Uostalom, pogledajte koliko samo ima nasilja u Shakespearovim komadima
Važnu zadaću u vašim predstavama ispunjava glazba...
- Da, ovaj put možda i važniju nego inače. Pokušao sam izbjeći u predstavi crne tonove, nego smo je ispunili divnom glazbom, afrobeatom, muzikom kakvu, primjerice, predstavlja Fela Kuti, veoma afričkom, koja, i to nije nevažno, slavi oslobođenje od ropstva.
Utjecaj Berlina
Doživjeli ste ranu slavu, koja vam je okačila oko vrata svojevrsni mlinski kamen javne pozornosti. Kako ste se snašli u tome?
- Pa nisam se snašao, lagao bih kad bih tvrdio da me to nije uvalilo u probleme. Doživio sam kao praktički još mladić iskustvo kakvo ljudi obično dožive u svojim kasnim pedesetima: odjednom se nađete u situaciji da vodite jedno zbilja veliko i značajno kazalište. Nelagoda me prati i danas. Osobito zato što ljudi koji me okružuju naginju tome da na moju situaciju gledaju s nevjericom: “Mora da je nešto pošlo ukrivo kad je taj došao na takav položaj, u toj dobi...” Zbog toga mnogi nastoje otkriti u čemu je štos, detektirati moje pogreške, pronaći način da me diskreditiraju. Dakako da je velika privilegija i čast biti na čelu Schaubühnea. No, od svih njemačkih kazališta, Schaubühne možda je u sezoni najdulje na putu. Na tim turnejama zaslužimo mnogo novca. Na taj način činimo ponešto dobroga i za sam grad Berlin, širimo njegovu slavu. Nadam se da publika vidi u nama dokaz da se u Berlinu rađaju zanimljive misli i djela. Premda valja reći da grad Berlin izdvaja za kulturu samo dva posto od budžeta!