Dunja Vejzović ne voli da ju se zove divom, iako čitav niz impresivnih dostignuća u bogatoj karijeri ne idu u prilog toj njezinoj želji. Metropolitan, Bečka državna opera, Pariška opera ili milanska Scala samo su neke od opernih kuća na čijim je daskama oduševljavala publiku. Među ostalima, surađivala je nekoliko godina sa slavnim maestrom Herbertom von Karajanom s kojim je snimila tri ploče, cjelovite Wagnerove opere, za renomirane izdavače Deutsche Grammophon i EMI. Jedan od najvažnijih redatelja suvremenog teatra Robert Wilson o njoj je napisao: “Antigona je moja mitska junakinja. Moja junakinja iz života je Dunja Vejzović”.
Oproštajni ‘Werther’
“Moja sestra je znala reći: ‘Kada bi tvoji fanovi samo znali koliko si ti otkačena...’”, smije se, strpljivo odgovarajući na pitanja u pauzi proba u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, gdje u režiji njenog supruga Christiana Romanowskog priprema dvostruku opernu predstavu, “InferNO” u sklopu kojeg će izvesti četiri skladbe Milka Kelemena za glas solo i praizvedbu opere-oratorija “Oedipus Rex” Igora Stravinskog.
Atmosfera iza pozornice je, kako to i obično biva uoči premijere, pomalo hektična, a svjetska operna primadona, iako će joj ovo biti debi na daskama riječkog HNK, sjajno se snalazi u hodnicima i stražnjim stubištima do kojih pogledi publike, u pravilu, ne dosežu.
Sa suprugom Christianom, s kojim je u braku od 1979., osnovala je 1993. glazbeno-scensku skupinu VE-RO (kratica od Vesna - Romano-wski), pod čijom egidom priprema i riječku praizvedbu. Prije 13 godina rekla je zbogom pozornici, no zov kazališta bio je jači od te odluke.
“Taj kazališni izražaj postojao je i nakon što sam se oprostila od pozornice, ulogom Charlotte u ‘Wertheru’, što je bila uloga koju sam željela cijeli život”, priča, otkrivajući da je VE-RO i nakon toga projekte nudio hrvatskim kazalištima, no partnera su našli tek u riječkom HNK nakon što su na njegovo čelo stupili Oliver Frljić i Marin Blažević.
“Mi smo avangardna skupina i drugim kazališnim kućama to je izgledalo premoderno, preavangardno”, govori Dunja Vejzović.
Diplomirala i grafiku
Na neki način, Dunja Vejzović bila je genetski predestinirana da postane umjetnica. Majka joj je arhitektica i slikarica i odrastala je u obitelji u kojoj se uvijek nešto slikalo i sviralo. Svi su pretpostavljali da će se ona baviti likovnom umjetnošću, a njena sestra glazbom, no dogodilo se obratno. Prvo je na Likovnoj akademiji 1966. diplomirala grafiku, a potom počela studirati pjevanje na Muzičkoj akademiji. “Crtu nisam povukla od kada sam diplomirala”, odgovara na pitanje da li se u slobodno vrijeme bavi i likovnom umjetnošću.
“Ja nisam stvaralac, ja sam interpret. Bijeli papir, to nisam ja”, kaže.
Još kao studentica na Muzičkoj akademiji debitirala je kao Vještica u operi “Ivica i Marica” Engelberta Humperdincka u produkciji Akademije, a prva velika uloga u HNK bila je Ariel u “Oluji” Stjepana Šuleka 1970. godine. No, nakon svega jedne godine angažmana u Zagrebu, karijeru je nastavila u inozemstvu, u Nürnbergu. Na to se odlučila jer je smatrala da kod kuće ne bi dobivala uloge. U jednom trenutku karijere Vejzović se profilirala kao vodeća svjetska interpretkinja Wagnera - tri je godine, od 1978-1980., na Bayreuthskim svečanim igrama pjevala njegovu kultnu ulogu Kundry. No, željela je iskočiti iz tih okvira te pjevati i druge kompozitore.
Riskantan potez
Gledajući iz današnje perspektive, u marketinškom smislu to je bio potez koji nije bio pametan. “Nastala je pomutnja - za što bi oni mene sada uzeli? S moje strane, nije mi bilo žao. Uspjela sam unatoč tome i ispunila sam si želju.”
U glazbenom smislu prešla je put od Wagnera ili talijanskih belkantističkih arija do Kelemana, odnosno moderne disonantne muzike. Put je to koji, sudeći po njenim odgovorima, nije bio jednostavan.
“U početku nisam htjela pjevati modernu muziku jer to je marketinški velika barijera za nekoga tko izvodi klasični repertoar. Za nekoga tko izvodi tu disonantnu muziku, koja na momente može zazvučati poput krikova, obično se pitaju da li može izvoditi Bellinija. Da sam se bacila na modernu muziku nitko me više ne bi uzeo za Bellinija. Ja jako, primjerice, volim i jazz glazbu, ali nisam si mogla dozvoliti da pjevam jazz, jer to bi mi uništilo karijeru operne pjevačice. Danas to više nije tako, ali nekada je bilo”, govori.
Pedagoški rad
Važan aspekt njenog rada posljednjih 15-ak godina je pedagoški. Na Rabu vodi masters studij pjevanja, a neki od njenih studenata su pjevali i pjevaju po nekima od najznačajnijih europskih opernih kuća.
“Moj pjevački vijek nije bio dovoljno dugačak da ostvarim sve ono što me zanima u pjevanju. Studenti mi daju mogućnost da razvijam sve ono što sam željela, način pjevanja i produkciju tona. Taj proces još nije gotov”, priča.
Za mlade pjevače je, kaže, najbitnija snažna želja za pjevanjem, a kod onoga tko to ne posjeduje glazbeno obrazovanje može biti potraćeno. “Pjevač ne smije biti ranjiv. Na sceni si gol i ako dozvoliš da te udarci sruše, a da više ne ustaješ, onda to nije za tebe”, kaže.
Inspiraciju crpi iz života, iz sebe same i onoga što doživljava. U retrospektivi, nije razočarana zbog projekata koje su joj odbili i uloga koje nije dobila priliku otpjevati.
“Ako nešto otpadne, ostane mi slobodnog vremena i time sam zadovoljna. Obožavam život i OK mi je kada samo gledam oblak. Za to ranije nisam imala vremena, a sada mi je OK i kada ništa ne radim”, zaključuje hrvatska primadona.
Suradnja s von Karajanom
Najvažniji redatelj njene karijere bio je, kaže, Hans Neuenfels u čijem je “Trubaduru” kao Azucena 1974. na sebe skrenula pozornost kazališne publike i kritike. “Zbog njegovog utjecaja pjevački sam se otvorila, makar on o pjevanju ne zna ništa. S njim sam sazrela kao glumica i vrlo sam mu zahvalna”, kaže. Herberta von Karajana pamti kao dirigenta koji je na nju bitno utjecao i uz njega je usavršila sam čin pjevanja i produciranja tona.
“Suradnja s dirigentom ovisi o kemiji između dvije osobe. Govorim, naravno, o muzičkoj kemiji, jer ima dirigenata koji su grozni kao osobe”, odgovara na pitanje što dirigent treba imati da bi s njime mogla raditi.