Kao maloj, priča o princezi i žapcu bila mi je omiljena. Toliko sam bila opčinjena njome da sam ljeti, uz potok u blizini kuće, znala tražiti žabe. Jednom, kad sam uspjela jednu uloviti, utisnula sam joj zvučni poljubac, ali na moju žalost žaba je i dalje ostala samo žaba. Da sam tada nešto naučila, zasigurno ne bih petnaestak godina kasnije morala prolaziti kroz slično razočaranje. Bilo je to ujesen, na prvoj godini fakulteta, kad sam i opet odlučila pretvoriti jednog žapca u princa.
- Oprosti, znaš li možda gdje se održava predavanje za prvu godinu iz opće pravne povijesti?
Osvrnula sam se prema glasu koji je dopirao iza mene i na trenutak ustuknula. Dečko preda mnom bio je golem! Ne znam kako bih drukčije opisala osobu koja je svojom pojavom gotovo potpuno zaklonila pogled na ostatak hodnika. Koliko je mogao imati kilograma? Sto i pedeset? Možda i više?
S lica okruglog poput mjeseca promatrala su me dva tamna oka. Mogla su biti sasvim lijepa da nisu bila duboko utisnuta u masne jastučiće. Kad mi se zbunjeno nasmiješio, njegovo se lice još i više raširilo.
- Malo sam izgubljen. Nisam odavde - objašnjavao je, dok su mu po obrazima poiskakale crvene mrlje.
Nikakvo čudo da je sramežljiv s takvim izgledom, pomislila sam i smjesta se u mislila prekorila. Roditelji su me uvijek učili da se nikad nikome ne treba rugati, i da baš nikada ne treba stvarati predrasude na osnovi vanjskog izgleda. Zato su valjda svi moji prijatelji i bili manje "popularni" likovi, koje su drugi zaobilazili u širokom luku. Moja najbolja prijateljica, Ivana, nosila je debela dioptrijska stakla i imala od rođenja jednu nogu nekoliko centimetara kraću, dok je moj najbolji prijatelj, Damir, mucao.
- Krešo - rekao je gorostas i pružio mi svoju ogromnu ruku. Spremno sam je prihvatila. Dala sam se kladiti da ni on nije imao mnogo prijatelja. Ne s ovakvim izgledom.
- Dinka - nasmiješila sam mu se i blago jauknula kad mi je stisnuo ruku.
- Oprosti, nisam htio… - crvene mrlje na okruglom licu sad su potamnjele i poprimile purpurnu boju. Na njemu se jasno vidjelo da bi najradije propao u zemlju od srama.
- Ma neće mi biti ništa, ne brini! Nisam od šećera! - požurila sam se umiriti ga. - Inače, predavanje je u onoj dvorani dolje, na kraju hodnika. I ja idem tamo pa možemo zajedno.
Vidjela sam kako se studenti na hodniku okreću za Krešom i u čudu ga gledaju. Neki su to činili kriomice ispod oka, a neki bezobzirno upadljivo. Bezobraznici, žestila sam se u sebi. Gledali su ga kao da je čudovište! Potaknuta svojim urođenim zaštitničkim porivom, uhvatila sam Krešu pod ruku i uvela ga u dvoranu, na što mi se on zahvalno nasmiješio.
- Jako mi je drago što sam te upoznao, Dinka - prišapnuo mi je kad je već profesor stupio pred katedru.
- I meni - kimnula sam glavom gledajući ravno preda se. - Ako hoćeš, možemo poslije predavanja popiti kavu.
Eto, morala sam to i opet učiniti! Glumiti Majku Terezu. Što sam ja znala o tom dečku, osim da je imao ozbiljnih problema s kilogramima i da je bio užasno sramežljiv? I sad je od uzbuđenja potpuno zanijemio i, crven u licu poput paprike, samo mi kimnuo glavom.
Usprkos mojoj dvojbi jesam li ispravno postupila, toga je dana počelo jedno neobično prijateljstvo: između sitne, plavokose mršavice i upadljivo pretilog dečka.
Zajedno smo učili, zajedno odlazili u menzu na ručak, često se nalazili doma kod mene ili u gradu. Moji stari prijatelji, Ivana i Damir, spremno su prihvatili Krešu tako da se naša mala družina proširila za još jednog neobičnog člana. Kad se opustio i kad sam uspjela zadobiti njegovo povjerenje, Krešo se pokazao vrlo zabavnim društvom. Pripovijedao mi je o životu u malom mjestu iz kojega je došao i o tome kako cijelog života ima problema zbog svog izgleda.
- Možeš li zamisliti kakav je to osjećaj kad svugdje privlačiš pažnju? Kad te svi gledaju kao sedmo svjetsko čudo i zgražaju se nad tobom? Najgore od svega je to što im na licu piše što misle.
- A što misle? - upitala sam ga naivno.
- Pa što bi drugo! Da sam žderonja koji nema mjere u jelu, naravno!
- A nisi? - upitala sam ga u šali. U vrijeme kad smo vodili ovaj razgovor, Krešo i ja poznavali smo se već godinu dana i ja sam smatrala sam da smo dovoljno bliski da se mogu tako s njime šaliti.
- Ha, ha, jako duhovito - prevrnuo je očima, a onda se i sam kiselo nasmijao. - Ponekad mi se čini da ti jedeš više od mene! - vratio mi je lopticu. - Samo što ti imaš sreće da sve ta hrana projuri kroz tebe - promrmljao je na kraju i vješto izbjegao izgužvanu salvetu kojom sam ga gađala preko stola.
Lijepo mi je bilo s Krešom, mnogo ljepše nego s nekim uštogljenim djevojkama na fakultetu kojima su glavne teme bile šminka i zgodni frajeri.
Kad se nakon jednog vikenda, koji je trebao provesti doma kod svojih, Krešo nije vratio na faks, zabrinuto sam ga nazvala. Još više sam se zabrinula kad sam shvatila da mu je mobitel isključen. Zvala sam ga uporno dva dana, a onda konačno potražila njegov kućni broj u imeniku. Javio mi se stariji ženski glas, pretpostavljala sam Krešina mama.
- Aha, kolegica s fakulteta! - u glasu sam joj dalo nazreti zadovoljstvo. - Kako ste ono rekli? Dinka? Oh, to ste vi. Krešo vas često spominje, kako da ne!
- Je li Krešo dobro? Trebao se vratiti u nedjelju navečer, a sad mi se danima ne javlja.
- Ma, dobro je - rekla je, ali nije zvučala uvjerljivo. - Zapravo, dobio je nekakvu virozu pa leži u krevetu.
Ali zašto je imao isključen mobitel?
- Znate da Krešo jako pati zbog tog svog problema debljine - sad je govorila ispod glasa, vjerojatno iz straha da je sin ne bi čuo. - U pravilu se dobro nosi sa svime time, no ponekad ga zna uhvatiti depresija. Pogotovo ovdje, kad dođe doma. Znate, ovo je mala sredina. Svatko svakoga poznaje, a nitko baš nema, kako se ono kaže, dlake na jeziku. Ne znam što se dogodilo kad je u subotu navečer izašao van, ali kad se vratio doma i legao u krevet, više iz njega nije ustao. Zato sam tako sretna što većinu vremena provodi u gradu. I što tamo ima tako brižne prijatelje!
Bila sam zgrožena. Krešo mi je spominjao neko lokalno društvo u svom rodnom mjestu koje je ga je cijeloga života teroriziralo i ponižavalo. Je li se i ovaj put radilo o tome?
- Recite, gospođo, bi li bilo nezgodno kad bih ja posjetila Krešu? - ispalila sam kao iz topa prije nego što sam uopće promislila što govorim. Jedino što sam osjećala bila je ogromna želja da budem uz Krešu i da ga utješim. Kratka tišina s druge strane već me nagnala da prekorim samu sebe zbog svoje brzopletosti, ali kad je progovorila, Krešina mama je zvučala oduševljeno.
- Pa to bi bilo krasno! Recite samo u koje biste vrijeme došli, ja ću vas dočekati na autobusnoj stanici. Evo, mogli biste doći sutra, u vrijeme ručka! Jako se veselim što ću vas konačno upoznati!
Krešini roditelji bili su simpatični ljudi, i na moje iznenađenje, vrlo vitki. Krešina mama je bila mudra žena i vidjevši moj iznenađen pogled, smjesta je pročitala moje misli.
- Krešina debljina nije uvjetovana nasljednim faktorom, već poremećajem koji mu se dogodio nakon što je kao dijete obolio. Najvažnije nam je da je preživio, a kilogrami, ako Bog da, već će se i to jednoga dana riješiti.
- Mogu li do njega? - upitala sam nestrpljivo.
- Naravno - rekla je i odvela me do njegove sobe. Ondje se još nakratko zaustavila pred vratima prije nego što je pritisnula kvaku.
- Vidjet ćete, loše je volje. Nadam se da će se oraspoložiti kad vas vidi - rekla je zabrinuto.
Krešo je ležao u krevetu. Listao je neki časopis. Kad me ugledao, oči su mu se iznenađeno raširile.
- Pogledaj tko ti je došao! - rekla je njegova mama pretjerano veselim glasom. - Idem ja dovršiti ručak, a vi, djeco, za to vrijeme pričajte. Sigurna sam da imate mnogo zajedničkih tema!
- Hej - nasmiješila sam mu se kad smo ostali sami.
- Hej - odgovorio je zadržavši ozbiljan izraz lica.
- Zabrinula sam se za tebe. Zovem te danima, ne javljaš se…
- Nije mi bilo do razgovora - rekao je namrgođeno.
- A sad? Je li ti sad do njega? - prišla sam krevetu i položila mu ruku na rame.
- Ne znam, nisam siguran.
Je li mi se to učinilo ili se Krešo u ovih nekoliko dana još i više udebljao. Djelovao je vrlo blijedo.
- Kad si odlazio u petak, bio si tako dobre volje. Što ti se dogodilo? - zanimalo me.
- Bolje pitaj tko mi se dogodio - rekao je ogorčeno.
Znači, bila sam u pravu: opet ga je maltretirao netko od onog starog društva.
- Mislila sam da se više ne obazireš na takve stvari - rekla sam.
- I ja sam to mislio - rekao je namršteno.
- Ljutiš li se ti nešto na mene? - upitala sam ga osjetivši neprijateljstvo u njegovu glasu.
- Ma ne, samo mislim da bi bilo bolje da prekinemo ovu farsu.
- Kakvu farsu? - zaista mi nije bilo jasno o čemu je pričao.
- Pa to naše tobožnje prijateljstvo.
- Tobožnje? - začuđeno sam podigla obrve. Zar je on stvarno tako gledao na protekle dvije godine našeg druženja.
- Da, tobožnje - okrenuo je glavu od mene. - Kao da bi uopće bilo moguće da netko poput tebe želi imati za prijatelja nekoga poput mene!
- Ali, ali… - mucala sam zbunjeno. Još do prije nekoliko dana bila sam uvjerena da sam u Kreši pronašla prijatelja za sva vremena, a sad ovo.
Da sam tada znala što će se poslije dogoditi, možda bih bila okrenula Kreši leđa i vratila se odakle sam došla, ali nisam znala. Zato sam ostala uz njega, tješeći ga i uvjeravajući kako je moje prijateljstvo iskreno.
Kako bih mu to i dokazala, odlučila sam se još i više zauzeti za njega. Upisat ću se zajedno s njim u teretanu, ako treba, potaknuti ga da se više kreće, natjerati ga da ode liječniku i da se pridržava plana prehrane koji će mu odrediti. Odlučila sam dati sve od sebe da Krešo smršavi i postane sretan!
- Dolazim! - pet mjeseci kasnije Krešo se veselo javio na mobitel i odmah prekinuo vezu. Nekoliko minuta kasnije vidjela sam ga kako izlazi kroz vrata studentskog doma. Kakva promjena, razmišljala sam ponosno dok sam ga gledala kako mi prilazi. Moj trud se isplatio! Bezlična masa glomaznog tijela počela je konačno poprimati nekakvu formu.
Onoga dana kad sam odlučila pomoći Kreši, zarekla sam se samoj sebi da ću uspjeti u svojoj nakani. Nije bilo lako izvući ga tada iz kreveta, još manje iz depresije u koju je zapao, ali nisam posustajala.
Uz podršku Krešinih roditelja nekako smo ga uspjeli nagovoriti da se vrati sa mnom u grad, a potom i da mi dopusti da mu pomognem. Upisala sam nas, baš kako sam i planirala, na vježbe i nagovorila ga da se podvrgne strogoj liječničkoj dijeti. Isprva je neprestano prigovarao i jadikovao, no kad se kazaljka na vagi počela spuštati, Krešina volja je počela jačati.
- Točna poput švicarskog sata, kao i uvijek! - rekao mi je poljubivši me u obraz kad mi je prišao, a onda, prebacivši mi ruku preko ramena, dodao: - Moja spasiteljica, i moja mučiteljica!
Otkako je smršavio gotovo dvadeset kilograma, Krešo se nije promijenio samo fizički. Sad je i njegovo ponašanje postalo sigurnije, tako da sam ga ponekad jedva prepoznavala. Počeo se više smijati, pa čak zanimati i za odjeću dok bismo prolazili gradom pored izloga.
- Još dvadeset kilograma i bit ću poput manekena! - prišapnuo mi je dok smo ulazili u teretanu.
Zadovoljno sam mu se nasmiješila. Upravo to je bilo ono što sam cijelo vrijeme željela postići: da se Krešo trgne iz letargije i da konačno uzme svoj život u svoje ruke. Činilo se da sam u tome uspjela!
Dok sam ga nešto kasnije gledala kako naporno vježba i s koliko žara to čini, osjetila sam neku toplinu oko srca. Tako sam bila sretna zbog njega. Toliko sam uživala u njegovu napretku. Gotovo jednako kao u njegovu društvu. Njegovoj blizini…
I tada, tog sasvim običnog dana u teretani, kakve smo već mjesecima provodili zajedno, odjednom sam shvatila što mi se događa. Pa ja sam se bila zaljubila u Krešu!
Od te spoznaje jurnula mi je krv u obraze tako da sam, kad mi je Krešo prišao, morala biti crvena poput raka.
- Hej, uspori malo s tim vježbama. Sva goriš! - rekao mi je i dotakao nadlanicom moj obraz. Od njegova dodira tijelom su mi prošli trnci. Stresla sam se.
- Da nemaš groznicu? - sad je zvučao zabrinuto. - Napravit ću još nekoliko trbušnjaka pa onda idemo doma, može?
Gledala sam ga dok je vježbao i slušala otkucaje svog ustreptalog srca. Kako mi se to dogodilo? I kad mi se to dogodilo? Jesam li se zaljubila u njega dok je još bio debeo, ili sad, kad je počeo gubiti na kilaži? Nisam znala odgovor na ta pitanja, ali znala sam da sam beznadno zaljubljena u Krešu. Morala sam nekome reći za svoje osjećaje. Kreši nisam mogla. Barem ne još. Ali zato sam se mogla povjeriti Ivani. Pred njom nikad nisam imala nikakvih tajni. Odlučila sam to učiniti još istoga dana.
- Pa ne čudi mene to - slegnula je prilično ravnodušno ramenima kad sam joj se povjerila.
- Ti si oduvijek imala taj neki tik za beznadne slučajeve.
- Beznadne? - namrštila sam čelo. - Hoćeš reći da je Krešo beznadan?
- Ma ne, nisam baš tako mislila. Ali, moraš priznati da baš i nije neka prilika za kojom uzdišu djevojke!
Ne, Krešo to zaista nije bio. Sasvim suprotno. Ako nije bio ismijavan, onda su ga cure jednostavno ignorirale.
- Hoću reći da te privukla upravo ta njegova bespomoćnost. Jer, takva si ti, Dinka. Uvijek spremna zaštititi odbačene.
Moguće. Ugrizla sam se za usnicu. No, nije bilo samo to. Zaista sam u njemu od prvog dana vidjela nešto što nitko drugi nije. Iza njegove debljine skrivao se zgodan muškarac, privlačnih crta lica i vrlo intrigantnih tamnih očiju. Sad, kad nije više bio tako užasno debeo, njegova je visina dolazila još više do izražaja. Pokušavala sam ga zamisliti s još dvadeset kilograma manje, kako je rekao, i shvatila da bi tada zaista mogao izgledati poput manekena!
- Ah, Ivana - duboko sam uzdahnula. - On je tako dobar. On i ja bismo jednoga dana mogli biti pravi ljubavni par. Znaš, poput onih iz bajki.
- Znam, znam točno na koju bajku misliš - podigla je ruku i osmjehnula se. - Sigurno na onu o princezi i žapcu. Sve mi se čini da si ti konačno ulovila svog žapca i da sad čezneš da ga tvoj poljubac pretvori u princa!
Nasmijala sam se. Ivana me vrlo dobro poznavala. U mojim maštarijama već sam vidjela Krešu kao vitkog, prezgodnog momka, ludo zaljubljenog u mene!
- Pa što ako i jest tako - prkosno sam isturila bradu. - Što ima loše u tome ako nastojim poboljšati svijet?
- Ništa - složila se sa mnom, mada je u zraku ostalo visjeti neizrečeno "ali. - Ali jasno ti je da poboljšanje ne mora uvijek biti ono što se nama čini kao poboljšanje.
Iskreno, nisam potpuno shvaćala tu njenu rečenicu. Ivana je ponekad znala biti tako komplicirana. No, u tom trenutku mi i nije bilo važno da ja razumijem nju. Jedino što sam željela, što mi je trebalo, bilo je da ona razumije mene.
- I? Što mi savjetuješ? Da mu otvoreno kažem što osjećam ili ne?
Ivana nije znala što mi savjetovati, a ja sam odlučila još malo pričekati. Međutim, sve mi je teže bilo skrivati osjećaje.
Kako su se Krešini kilogrami topili, tako je moja zaljubljenost u njega rasla. Promatrala bih ga krišom dok nije znao da ga gledam i zamišljala kako bi bilo lijepo kad bi me uzeo u te svoje snažne ruke, kad bi me grlio, ljubio… No, njegovi zagrljaji i poljupci ostajali su i dalje strogo prijateljski.
- Mrvice - obratio mi se jednoga dana nadimkom kojim me je znao često zvati - znaš li ti da sam smršavio trideset i devet kilograma. Još mi fali onaj jedan i bit će to onih famoznih četrdeset!
Upravo smo sjedili u menzi, ja nalakćena na stol i zaljubljeno zagledana u njega, kad mi je iznio najnovije izvješće o svom vaganju.
Uzdahnula sam gledajući u njegove usne i zamišljajući ih kako me ljube. Kako bi bilo kad bi se sad jednostavno nagnuo preko stola prema meni i poljubio me.
- Hej, kamo si otplovila! - njegov smijeh me prenuo iz razmišljanja. - Jesi li uopće čula što sam ti rekao?
- Da, naravno. Još jedan kilogram do famoznih četrdeset - brzo sam ponovila.
Nije trebao navoditi nikakve brojke. Bilo je dovoljno pogledati ga pa da se na njemu vidi drastična promjena. I nisam ja bila jedina koja je to vidjela. Primijetili su to i drugi, posebice ženski spol. Sve one djevojke koje su na početku fakulteta okretale glavu od njega, sad su ga gledale sa zanimanjem i prilazile mu. Odjednom u njemu nisu više vidjele stidljivog debeljka, čiji obrazi svako malo od nelagode gore poput buktinje, već zgodnog, stasitog momka samouvjerena ponašanja.
- Što se to događa s tobom u posljednje vrijeme? - Krešo me sad zamišljeno promatrao, kao da želi proniknuti u moje misli. - Nekako si odsutna. Ponekad mi se čini kao da uopće ne slušaš što ti govorim.
Šutjela sam.
- Reci mi ako te nešto muči. Znaš da meni možeš sve reći.
Jesam li zaista mogla? Ugrizla sam se za usnicu.
- Zapravo, ne muči me ništa, nego… - oklijevala sam.
- Nego što? - upitno me gledao.
- Nego sam se zaljubila.
Krešine oči su se raširile.
- A da?
Je li se to u njegovu glasu naslućivala ljubomora? Da barem!
- Aha - kimnula sam glavom.
- A poznajem li ja tog sretnika?
- Paa - nesvjesno sam vrtjela pramen kose oko prsta.
- Da ili ne? - sad je zvučao nestrpljivo.
- Da!
Šutio je, ali njegov pogled je jasno pitao tko je on?
- On je, on je najdivniji dečko na svijetu - rekla sam spustivši glavu pred njegovim probadajućim pogledom.
- A da? A što je tako divno na njemu? - u glasu sam mu čula cinizam.
- Sve - prošaptala sam. - Od toga koliko je drag i pažljiv pa do toga koliko je snažan i odlučan u onome što naumi i…
- sa svakom mojom riječju, Krešino lice sve se više mračilo.
- Dobro, dobro! - prekinuo me. - Reci mi konačno, tko je on?
Zar je bilo moguće da još nije shvaćao?
- Jako ga dobro poznaješ, Krešo. To si ti - izgovorila sam gotovo šapatom.
Nakon mog ljubavnog priznanja Krešo i ja smo postali par. Istina, sklapanje ove veze nije prošlo onako kako sam ja to zamišljala, protkano romantikom, pod zvjezdanim nebom i s glazbom violina u pozadini. Kad sam mu onog dana u menzi izjavila ljubav, Krešo me doduše zagrlio, čak i poljubio, ali nije izrazio svoje osjećaje prema meni.
Tješila sam se da se to valjda podrazumijevalo. Zar mi nije uvijek govorio da sam ja njegova spasiteljica, da sam ja najzaslužnija za njegov "novi život"? Nije li to značilo i više od ljubavne izjave?
- Tako sam sretna - rekla sam Ivani kad smo Krešo i ja bili mjesec dana u vezi. - Čini mi se kao da su se konačno ispunili svi moji snovi!
- Misliš, konačno si pronašla žabu koju ćeš svojim poljupcem pretvoriti u princa - Ivanine riječi zvučale su sarkastično. Je li to iz nje progovarala ljubomora?
- Ako te baš zanima, jesam! - revoltirano sam prekrižila ruke na prsima.
Nije mi bilo po volji što je Ivana takvim tonom govorila o Krešinoj i mojoj vezi, ali budući da je od djetinjstva bila moja najbolja prijateljica, bila sam joj spremna oprostiti.
- I zaista si sretna s njim? - Ivana kao da se čudila.
- Oh, još i pitaš! - zaneseno sam zaklopila oči.
- On je dakle sve ono što si očekivala da će biti? - nije popuštala.
Sumnjičavo sam je pogledala. Zašto me toliko ispitivala?
- Ne znam kako bih ti to rekla - malo je oklijevala. - Ali, nekako imam dojam da se Krešo, otkad je smršavio, jako promijenio. Nekako je postao…
- Samouvjeren, odlučan, siguran u sebe? To si htjela reći? - prekinula sam je u pola riječi.
- Da, i to - rekla je razvučeno. - No i nekako samodopadan, bahat, površan.
E, to stvarno nisam morala slušati! Okrenuvši se na peti, napustila sam Ivanu bez pozdrava. Istina je bila da novo Krešino izdanje nije nimalo nalikovalo onom starom, ali zašto je to trebalo biti loše? Ivana je ipak morala biti ljubomorna. Nije mogla podnijeti to što sam ja bila u sretnoj vezi, a ona nije imala nikoga, u to sam sad bila sigurna! Neću tako skoro razgovarati s njom, odlučila sam ljutito toga dana.
I zaista, prvi naš susret uslijedio je tek dva mjeseca kasnije. Bilo je to onog užasnog dana kad sam doživjela ono užasno razočaranje.
Kako je lijepo imati svoj auto, razmišljala sam zaneseno dok sam se vozila prema Krešinoj rodnoj kući. Bila je to moja prva vožnja izvan grada otkad sam položila vozački ispit i dobila od roditelja na poklon rabljenog twinga. Kreši nisam rekla da dolazim jer sam ga htjela iznenaditi. Kakvu će samo facu napraviti on i njegovi kad me ugledaju! Kakvo će to biti iznenađenje! Morala sam se nasmiješiti na tu pomisao. Krešo će sigurno biti ponosan na svoju djevojku koja je sama prešla toliki put samo da bi ga vidjela. Krešina mama sigurno će me izgrliti i izljubiti. Ona me je jako voljela jer mi je pripisivala zaslugu za Krešino izlječenje.
Parkirala sam se jednu ulicu dalje od Krešine kuće, kako bi iznenađenje bilo što veće. Dok sam se približavala njihovu dvorištu, osmijeh mi nije silazio s lica.
Naglo sam zastala u pola koraka. Prizor koji se ukazao pred mojim očima bio je daleko od onoga koji sam očekivala!
Na dvorištu, ispred kuće Krešinih roditelja, stajali su naime Krešina mama, Krešin tata, Krešo - i tko je bila ona rasna crnka koju je Krešo upravo grlio? Možda njegova sestrična, na trenutak mi je prošlo kroz glavu, ali onda se Krešo nagnuo prema njoj i utisnuo joj poljubac u usta! Njegovi roditelji, očito prezadovoljni onim što vide, samo su se smješkali i blagonaklono nešto govorili vidno zaljubljenom paru.
Osjećala sam kao da je netko izmaknuo tlo poda mnom. Odjednom više nisam bila stabilna na vlastitim nogama. Zateturala sam još korak naprijed i uhvatila se grčevito rukama za ogradu. Upravo u tom trenutku Krešo je pogledao u mom pravcu i spazio me. Crnokosa ljepotica još ga je jednom poljubila i mahnuvši njegovima na pozdrav uputila se prema izlazu. Dok je prolazila pokraj mene, odmjerila me hladnim pogledom, a onda se na svojim visokim potpeticama brzim korakom udaljila niz ulicu.
- Dinka? - čula sam Krešin začuđen glas. Sad su tri para očiju bila netremice uperena u mene.
Duboko sam udahnula i, skupivši svu snagu, pohitala natrag prema svom autu. Na pola puta Krešo me sustigao.
- Čekaj, Dinka! - uhvatio me za nadlakticu. Ljutito sam se otrgnula iz njegova stiska.
- Kako si mogao! - zajecala sam gušeći se u suzama. - Nakon svega kroz što smo ti i ja zajedno prošli.
- A što si očekivala od mene? Da ću se vjenčati s tobom zato što si mi pomogla da smršavim?
Prvi put otkako sam ga poznavala, Krešo je imao tvrd izraz u očima.
- Nismo mi ni kroz što zajedno prošli, Dinka. Ja sam kroz sve prošao sam! Ja sam bio taj koji je godinama živio u onom užasnom tijelu koje su svi ismijavali. Ja sam bio taj koji je morao gladovati i znojiti se kako bi se riješio tog istog užasnog tijela.
Zašto mi je to govorio? Kao da sam ja to uopće osporavala. No, gdje sam u toj cijeloj priči bila ja? Ja koja sam ga bodrila i pomagala mu da stane na noge kad su mu svi drugi bili okrenuli leđa? Mislila sam da me voli kao što sam i ja voljela njega.
- Dinka, shvati, ovo je sad moje vrijeme! Osjećam da moram nadoknaditi sve one godine u kojima sam bio jadan i nesretan. Želim osjetiti kako je to kad imaš puno prijatelja i kad se djevojke trgaju za tebe. Želim dokazati svima da najljepša djevojka u mjestu može biti moja!
Tu je sigurno mislio na atraktivnu crnku od maloprije. Pa naravno. Sa mnom, sitnom i blijedom plavušom, teško da bi se mogao pred ikim pohvaliti! Iznenada se moja tuga pretvorila u bijes.
- Znaš što, Krešo! Moja ljubav prema tebi bila je iskrena i nije se temeljila ni na kakvom sažaljenju. Istina, htjela sam ti pomoći i učinila sam to čista srca. A zaljubila sam se u tebe najviše zato što sam mislila da si dobra i osjećajna osoba. No, očito sam se prevarila. Ti si zapravo svoju pravu narav skrivao iza svoje debljine! I znaš što još: ti uopće nisi žabac koji se pretvorio u princa, nego si prije princ koji se sad pretvorio u žabu!
Ostavila sam zbunjenog Krešu nasred ceste i žustrim korakom otišla do svog auta. Nakon nekoliko kilometara vožnje, kad mi se smirilo ubrzano disanje i ruke prestale tresti, okrenula sam Ivanin broj.
- Dolazim k tebi! - rekla sam joj nabrušeno kad se javila i ne čekajući njezin odgovor prekinula vezu.
- Ništa me ne pitaj! - uletjela sam poput furije u Ivanin stan. - Bila si u pravu što se tiče Kreše. Sve što si za njega rekla je istina! Kako si samo znala…
- Zato što sam ga vidjela u gradu s nekom djevojkom. Ti i on ste tada već bili u vezi, a on joj se upravo odvratno nabacivao. Kad se samo sjetim koliko si vremena potratila na njega i praktički podredila svoj život njemu! Ti si nepopravljivi romantičar, Dinka. Živiš u nekom svom bajkovitom svijetu, u kojem se iza svake žabe mora skrivati princ. Mislim da je došlo vrijeme da odrasteš i da shvatiš da je ponekad žaba jednostavno - žaba!
Mislim da sam to konačno shvatila. U svakom slučaju ubuduće ću se truditi stajati čvršće s obje noge na zemlji. Barem što se tiče ljubavi.
Što se tiče moje sklonosti da pomažem drugima, tu se vjerojatno nikad neću promijeniti. Ne bih to ni željela. Jer, ma koliko mi ljubavno razočaranje ostavilo gorak okus u ustima, uvijek ću težiti činiti dobro drugima. Baš kao u bajkama, rekla bi Ivana.