Postoje u životu novinara priče koje čeka cijeli život. A kada dođu, ostanu duboko u njima, zauvijek, modelirajući ih kao glinom, u neko mističnije, sanjarsko, ali definitivno bolje biće. Jedna od takvih priča, koje se, na žalost, ne dogode svakome, meni je doletjela u naručje sasvim slučajno. Da me oblikuje i uči, ispravlja, i da postane jedna od onih kojima ću svaku večer uspavljivati našu malu Vitu. Istinska bajka. Priznajte, tko još u njih i vjeruje...
Postoje, za divno čudo, ljudi koji u njih vjeruju, ali koji ih i žive. Jedan od njih je Branko Radičević, 30-godišnji sanjar. I Čovjek. S velikim Č.
Bila je sredina rujna kad je u redakciju sletjela dojava o nekom tipu koji je namjerno fulao penal. Negdje u Slavoniji, u nekoj amaterskoj ligi, daleko od zanimanja javnosti, bogu iza nogu, neki se lik drznuo namjerno promašiti penal. Zato što penala - nije bilo.
Nikad prije doživljeno
Dojava je bila točna, i dojava nas je dovela do Branka. Tihog, nenametljivog Slavonca, koji je to učinio u dresu NK Budainka, u pretposljednjoj ligi Hrvatske, teškom amaterizmu.
“Igrala se 81. minuta utakmice kad je sudac pokazao na bijelu točku. Start, u najmanju ruku, dvojben, prosvjedi suparnika glasni, ali odluka, naravno, nepromijenjena. ‘Slobodno sudačko uvjerenje’, procijedio je ironično netko iz gledališta. Loptu uzima jedan hrabri igrač, stavlja je na ‘kreč’ i puca pokraj gola. Namjerno. Suparnici mu prilaze i čestitaju, suigrači bijesni ne mogu doći sebi, a klupski establišment na čelu s trenerom i predsjednikom s gnušanjem gleda svoga igrača“, napisali smo tada u SN.
- Igram taj usrani nogomet već 20 godina, ali nisam nikad doživio da moj igrač namjerno promaši jedanaesterac u 81. minuti i to kod 1:1 i mi na kraju izgubimo utakmicu u 90. minuti! - grmio je kasnije šef stručnog stožera Dalibor Katinić.
Potez, koji bi izmamio pljesak cijeloga svijeta u ligama koje vrte milijarde, nije, eto, na žalost, prošao na terenu NK Budainka-Kolonija. U susretu 4. kola Druge ŽNL Centar. Druge lige od dna. Gdje bi se trebalo igrati iz čiste ljubavi. Za pivo i ćevape. Za prijatelje. Za prave vrijednosti. Za sport, pobogu.
Tamo je, eto, Branko Radičević, podrijetlom iz Slavonskog Broda, ali koji živi u Zagrebu i koji je svaki drugi vikend potezao 200 kilometara da bi zaigrao za Budainku, tamo je Branko Radičević zbog same srži fair playa na kraju dana nagrađen - izbacivanjem iz kluba!
- Ja vas pitam kako bih to mogao učiniti, kako bih pohvalio Radičevića?! Možda putem laži, prihvaćajući priču o nepostojećem penalu, a time direktno optužujući suca? Meni to ne dopušta kućni odgoj. Ako vi to podržavate, gdje je vama moral? Sudac je, čisto da znate, odsudio odličnu utakmicu! - odgovorio nam je dan nakon priče sada već bivši predsjednik kluba Krešimir Čičić, šaljući ujedno mailove glavnom uredniku, a SMS poruke novinaru.
U svima njima Radičević je bio prozvan glavnim i jedinim krivcem što je klub doveden do ruba gašenja. Čovjek koji je promašio penal kojeg nije bilo. On je, eto, kriv.
- Iskreno, nakupilo se. Nakupilo se previše toga i stigao je trenutak u kojem je kap prelila čašu - govori nam jučer Radičević.
- Radi se o drugom najnižem stupnju natjecanja, potpuno amaterizmu, o ligi koja funkcionira “tri za tri”.
Što je to?
- Princip igre u tom stupnju natjecanja: ja uzmem tri boda kod kuće, a onda ti ih dam u gostima. Više nisam mogao. Gledam te mlade dečke koji znaju unaprijed kako će utakmica završiti. Ne znaju više kako se boriti, što znači igrati utakmicu u kojoj se ne zna epilog, kako je iskreno, ispravno pobjeđivati i gubiti. Gledam klince koji igraju ligu koja se igra isključivo zbog gušta, prijateljstva i ta tri ćevapa i piva nakon utakmice, a koje sport uči potpuno krivim, bolesnim, morbidnim porukama. Da je sve na prodaju, da se oko svega možemo dogovoriti. Gledam ligu u kojoj su dogovori normalni, a suci potkupljeni. Gledam, konačno, sport koji je otišao k vragu...
Trener ga se - odrekao
Sport koji, inače, sipa u djecu, s obzirom na to da je nakon završene Kineziologije, svoj poziv našao u radu s onim najmlađima, s klincima u vrtiću i školi.
- I kako da tim klincima objasnim da će kad narastu spoznati da ne mogu pobijediti baš svaki put kad to žele ili da ako se potrude najviše na svijetu, ipak mogu pobijediti nekoga tko je bolji, viši, jači. I vidjeti sreću, istinsku sreću u njihovim očima nakon što su to učinili, ili one iskrene suze kada gube. Kada, zapravo, na osnovama sporta uče kako funkcionira svijet i život. I nadam se samo da će ovaj potez barem nešto promijeniti...
Suigrači ga nisu htjeli pogledati, trener ga se odrekao, a predsjednik, s kojim je inače bio dobar, odmah mu je uručio ispisnicu. On ne žali ni danas, to je bila odluka iza koje je stao. Odluka koja se nakupljala godinama. Bio je to samo izraz bunta jednog silno nezadovoljnog čovjeka, kojem je dozlogrdilo biti dio pokvarenog, trulog sustava, koji na identičan način funkcionira već godinama.
Bila je to priča koju sam dobio. I koja je odjeknula. Ne znam je li do danas tamo negdje na hrvatskim nogometnim pustopoljinama netko ponovio “radičevića”, najbolji dribling 2016. godine, ali ako se nakon svega dogodi još samo jedan novi on, neki drugi nogometni Eliot Ness, onda je nogomet i pobijedio. Branko već je.
Uostalom, njegova priča živi. Svake večeri u mome domu Vita upija potez koji bi je trebao odgojiti da jednog dana postane odvažna, hrabra i poštena. Baš poput Branka Radičevića... Još jednom - bravo, ljudino! I hvala. Za priču ne samo godine, već života. Hvala za primjer i pouku. I najviše ti hvala za sve Vite ovoga svijeta...
