Umjesto Perriera, kave i kroasana, na prazan želudac poslužen je šampanjac. Ne čudi, jer nakon godina sveopće apatije i mizerije, na terasi tamošnjeg Intercontija predstavljen je novi vlasnik francuskog velikana. Margarita Louis-Dreyfus čelnu je palicu Marseillea predala američkom investitoru Franku McCourtu, negdašnjem vlasniku LA Dodgersa.
Nogometni Marseille se probudio, jer vladavina udovice negdašnjeg vlasnika Roberta koji je 2009. umro od leukemije bila je obilježena neradom, pranjem ruku, svojevrsnim zatvorom za zlatnu gospođu koja ga se jedva čekala riješiti. A ta teška apatija klub je u posljednje dvije godine survala do stadija neprepoznatljivosti - jedini francuski osvajač Lige prvaka i devetostruki francuski prvak ostajao je bez najvećih vedeta bez odštete (Ayew, Gignac) ili ih prodavao (Payet, sada Batshuayi) samo da pokrpa sve veće rupe minusa, koji su simbolizirali novu eru kluba, eru bezvlađa i beznađa.
Rezanje troškova
A još kada su marseljezi počeli ostajati bez europskih natjecanja, poglavito Lige prvaka, čime su na godišnjoj bazi gubili između 30 i 40 milijuna eura, klub je zaronio u opću depresiju koja je vrhunac doživjela lani, kada se klub jedva spasio od ispadanja.
Uglavnom, navijači su se otuđili, nekad daleko najposjećeniji klub postajao je sve više sam, a nevoljeni predsjednik Vincent Labrune išao je iz greške u grešku. A kada je klub 2014. napustio dugogodišnji sportski direktor Jose Anigo, gđa. Louis-Dreyfus dala je samo jednu zapovijed:
- Reži sve troškove!
Zapovijed koju, inače, uvijek daju oni koji nemaju ideje kako stvoriti kapital osim otpuštajući i režući plaće, što je taktika koja ukazuje na manjak sposobnosti. Jer, takve bi se mjere mogao dosjetiti baš svatko, zar ne? No, Laburne je kimnuo glavom i krenuo kresati, uvevši Marseille u najmračnije doba svoga postojanja. Doba u kojem je Marseille postao ‘low-cost’ kompanija. Kompanija za siromašne. Ne toliko novcem, koliko duhom.
Marko Rog
Kompanija koju je Margarita Louis-Dreyfus jučer, eto, prodala za, pazite sad, 40 milijuna eura! Da, dobro ste pročitali - četrdeset milijuna eura! Većinski udio jednog od najvećih klubova Francuske prodan je za - Pjacu i Roga. Dinamo je, dakle, ovoljetnu zaradu komotno mogao ulupati u francuskog giganta, pa tamo umjesto u Lokomotivu slati Zagorca, Rrahmanija, Radonjića... Na koga je Marseille spao, ne bi bilo ni loše.
Šalu na stranu, zaista je nevjerojatno da je klub takve povijesti i tradicije, takvog stadiona (kultni Velodrome) i sjajnog trening-kampa prodan za cifru koja bi nasmijala i kada bi se zaista radilo o Dinamu, a ne negdašnjem prvaku Europe. Dok se engleski liliputanci prodaju za preko 100 milijuna eura, bez obzira na megalomanska TV-prava koja su engleske klubove pretvorili u tvornicu novca, ponos Marseillea morao je vrijediti više. Ili u skupocjenim ormarima gđe. Dreyfus uz Pradu, Versace i Gucci dizajnerske haljine stoje neki financijski kosturi koje će McCourt tek morati riješiti prije nego krene ostvarivati velika obećanja, koje je jučer predočio javnosti, nakon što je uvjerio gradonačelnika i sada već bivšu predsjednicu u svoje dobre namjere...
Navijači Marseillea
- Ovo je velik dan za mene, ali i za klub. Izuzetno mi je zadovoljstvo što sam dobio priliku da jedan od najvećih klubova svijeta vratim tamo gdje mu je mjesto - kazao je na predstavljanju.
- Prvotni cilj je financijska stabilnost, vraćanje ugleda, a potom i zidanje kvalitete koja će ovom gradu omogućiti ono što mu pripada, a to je uspjeh - kazao je ozareni tajkun, koji za početak u posrnulog velikana kani upumpati oko 200 milijuna eura, od kojih bi se dio odvojio i na dovođenje novih igrača.
Nakon deset godina turbulencija, ali i uspjeha koji su umnogočemu bili uvjetovani manjkom kvalitete francuske lige, a ne snagom Marseillea, sada kreće novi uspon. Koji će biti težak, jer Amerikanac ulazi u žestoku borbu s Rusima (Monaco), Arapima (PSG) te Kinezima (Nice). No, novi vjetar zapuhnuo je obale Sredozemlja, zbog čega se jučer s razlogom za doručak služio šampanjac, a ne brie. Zbog zdravice ozdravljenja velikanu...