Twitter

OSTAO JE SVOJ

DANIJEL SUBAŠIĆ NAKON VELIKOG PRIZNANJA ZAHVALIO SVIMA I OTKRIO RECEPT ZA USPJEH 'U Monacu sam izgradio svoj mali svemir koji mi savršeno odgovara'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 18.05.2017. u 10:21

  • Postoje u svijetu nogometa igrači koji bude dvojake emocije, ili su silno voljeni, ili kritizirani. Samo rijetki uspijevaju baš svima biti jednako dragi, simpatični i ispravni. Jedan od tih definitivno je Danijel Subašić...

    Okružen s drugom petoricom monegaških “kneževa”, u odijelu i leptir mašni, čvrsto u jednoj ruci držeći kipić, koji ga je netom prije ovjenčao najboljim vratarom francuske lige, Suba je ostao svoj - skroman, prizeman, silno drag i pristupačan.

     - Ma kakva fešta. Bit će prilike, ali nema opuštanja sve dok i teoretski ne potvrdimo ‘kantu’. Trener nas nije pustio u Pariz na gala-večeru, bili smo u našem ‘štabu’ u Monacu, otkud smo se videozidom javili i zahvalili na nagradama - započet će Subašić, koji je, razumljivo, teško prikrivao ushit u glasu.

    - Sjedim ovdje, gledam sve što se događa i na prvu se prisjećam prvih učitelja, pokojnog Jakova Pinčića, pa Nike Matkovića koji me trenirao kad me nitko nije htio trenirati dok sam u Zadru bio suspendiran, sjetim se i mog Tončija Gabrića, tu je sa mnom i Jerko Mikulić, moj patnik i suputnik iz zadarskih dana, koji danas radi kao fizioterapeut u omladinskim kategorijama Monaca, a vječno je uz mene i moj Hrvoje Ćustić. Tu je, kao konačni glanc, i moja obitelj, svi moji s kojima sam prošao svašta da bih sada bio ovdje...

     

    Danas spada u sam vrh, što je posebno dostignuće, s obzirom na to da je u međuvremenu Monaco mijenjao i vlasnike i trenere, dovodio golmane, a on svejedno ostao “numero uno”.

    Od 2. lige do naslova - Bili su tu i Valdes, Stekelenburg, Romero... no nisam to gledao na način da me ‘prebaci’, uvuče u negativne misli. Ne, oni su bitni u mom razvoju jer su me nadograđivali i gurali naprijed. Jasno, velika je satisfakcija ostati jedan od posljednjih Mohikanaca, koji su tu od dna druge, pa sve do vrha prve lige, no uz rad, odricanje, ispravnu prehranu, spavanje i osluškivanje svoga tijela, stigao sam ovdje. I osjećaj je, neću lagat’, fenomenalan...

     

    Nije ovo, međutim, epitaf, Subašić ima tek 32 godine. S obzirom na sve dulji igrački vijek vratara, pred njim je još pet, šest, pa možda i osam godina, ako se vodi primjerom svog idola Gigija Buffona.

    - Ma on je car, ne mogu s njime niti u godinama stati u istu rečenicu (smijeh). Činjenica je da mi ugovor traje još dvije godine, ima naznaka da bismo možda, nekad, mogli s klubom sjesti i razgovarati. Ovdje se osjećam perfektno, izgradio sam svoj mali svemir koji mi savršeno odgovara, igram u klubu koji mi je silno prirastao srcu i u kojem se osjećam fenomenalno, od trenera, zaposlenika, suigrača... Ako do razgovora dođe, imam apsolutno povjerenje u Marka Naletilića.

     

    U karijeri je osvojio Kup s Hajdukom, pa drugu ligu s Monacom, no cijelo je vrijeme čekao nešto što bi u neku ruku zaokružilo karijeru. Danas navečer, kada, sigurni smo, podigne trofej namijenjen prvaku Francuske, moći će se sa smiješkom utonuti u san...

    - Ostaje mi još nastup na Svjetskom prvenstvu s Hrvatskom, to još nisam osjetio i za to živim. Da čujem našu himnu, stanem na vrata i zajedno sa svojim najdražim suigračima napravim nešto. Što, nije bitno, nemojmo se razbacivati, samo ponizni i iskreni možemo nešto stvoriti.

    Zadar mu je najveća bol. Koja bukti još od “one” situacije prije dugih 11 godina, kada je osporio svoj potpis na trogodišnji ugovor sa Zadrom, tvrdeći da je bio pod prisilom Rene Sinovčića.

    - S obitelji Ćustić sam u stalnom kontaktu, Hrvoje je tu uz mene, a ujedno gledam sve nas Zadrane, od Vrsaljka, Luke, Santinija, malog Perice, nadire i Livaković... Zadar jest moja bol, premda su se stvari počele popravljati i vjerujem da će jednog dana na ovom entuzijazmu izrasti zdravi klub koji zaslužuje biti član Prve HNL...

    Iz drugih medija