Split, 240817.
Stadion Poljud.
Uzvratna nogometna utakmica doigravanja za UEFA europa Ligu izmedju HNK Hajduk i Everton FC .
Na fotografiji: HNK Hajduk FC Everton.
Foto: Vladimir Dugandzic / CROPIX
Foto: Vladimir Dugandzic / CROPIX

PIŠE R. MATTEONI

HAJDUK JE PROTIV EVERTONA NAJAVIO DA MOŽE KONKURIRATI ZA VRH HNL-A Bijeli su u uzlaznoj putanji, a kontinuitet je magična riječ za Rijeku i Osijek

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 26.08.2017. u 19:54

  • Završetkom ljetnog kvalifikacijskog europskog đira može se realno analizirati doseg hrvatskih predstavnika. Rezultat je 3:1 u korist HNL klubova, među kojima je jedini neuspješan Dinamo. Nije to veliko iznenađenje jer je podosta nelogičnosti u modroj zbilji dalo naslutiti razočaravajuće ishode. No, na stranu tipična zvučnost događanja u Maksimiru i oko njega, ispasti iz Europe u kvalifikacijskoj fazi realno nije neka katastrofa ni za koga…

    Nogomet se puno promijenio, ali u tehničkom temelju ostaje isti. Nema ere koja neće završiti bez obzira koliko klub bio velik, bogat i dominantan. To je snaga nogometa, jer bi u suprotnom sve bilo izvjesno i monotono. Primjer koji je posljednju dekadu globalno epohalno dominirao, spoznat ćemo kako se ere zaključuju uvijek na stresan način. Vrijedi za Barcelonu, vrijedi za Dinamo, vrijedi baš za svakog. Do prije tri godine činilo se da je Real Madrid trajno bolestan od kompleksa Barcelone. Danas su se uloge zamijenile. Da bi uživali u nogometu, bitno je shvatiti kako generator strasti koja ga čini tako važnim masama, jest upravo u mijenama odnosa…

     

    Rijeka nije ušla u Ligu prvaka, a Hajduk i Osijek nisu izborili Europsku ligu, i baš sada treba im čestitati na odličnoj ljetnoj prezentaciji. To prije svega jer nakaradnom linijom medija, nuspojavama društvenih mreža i posljedično vladajućeg masovnog destruktivnog mentalnog sklopa u ovoj zemlji, najviše nam svakodnevicu diktiraju negativistički pristupi, zvučni katastrofični okviri čak i benignih događanja, a da o kroničnoj potrebi nečije diskvalifikacije i ne govorimo. U takvom galopu destrukcije, koji naoko svi osuđuju i nekog za to prozivaju, a u suštini ga velika većina jaše, gubi se snaga i smisao logičkog kritičkog promišljanja. Zato se zbilja trivijalizira te posljedično hrani nastavak problema, dočim stručna i realna analitika teško nameću logična rješenja i odnose…

     

    Rijeka, Hajduk i Osijek tri su kluba prevladavajuće bijele boje, koju slavonski klub pari s plavom. Sva tri predstavnika temeljnih regija odigrali su vrlo dojmljive europske utakmice. Obrnutim redom istaći ćemo prvo Osijek, jer su do ‘jučer’ bili klub na rubu propasti. Upravo zato nakon povijesne eliminacije PSV-a i gubitka od Austrije, suparnika kojeg se realno moglo proći, u Gradskom vrtu ne smije (pre)vladati sumorni doživljaj. Naprotiv. Stav predsjednika Meštrovića da nije prirodno odmah prve sezone iskoraka ući u Euroligu toliko je logičan da djeluje izvanredno u kontekstu kroničnih domaćih nerealnih kuknjava o ‘neuspjehu’. Stav predsjednika Miškovića o Rijekinu stanju, u trenutku dok spomenuta virtualna generiranja negative svode eliminaciju od Olympiacosa na početak ‘kraja’ trenera, uprave i odnosa, jasan je odraz realnosti čovjeka koji je prvi redatelj ere velike Rijeke. Ona nije ušla u Ligu prvaka jer, kao i Osijek, nije logično debitantski odmah u takav iskorak. No, Rijeka je ušla u Euroligu i to je odličan rezultat. Nije valjda da odjednom to nije uspjeh za klub koji je do prije 4-5 godina također bio na rubu propasti…

     

    Moramo li, subjektivno, izabrati najdojmljiviju od podosta tehnički dobrih priča kvalitetnog europskog ljeta, onda je to definitivno nogomet Hajduka na Poljudu protiv Evertona. Engleska je momčad jača od splitske, što se zorno vidjelo u Liverpoolu. No, upravo je taktičko-tehnička prezentacija Hajduka u uzvratu, osnažena jedinstvenom podrškom s punih tribina, kompenzirala razlike u kvaliteti te pružila dojam kako se bilo tik do prolaza. Nije to realni dojam, ali je realistična impresija kako Hajduk tehnički napreduje. Možemo raspravljati je li to posljedica rada trenera Carrilla, (ne)vidljivog doprinosa sportskog direktora Branca i(li) vještine uprave da im stvori preduvjete za uspješnost. Jedno je, međutim, sigurno za sve klubove, a to je da niti jedan faktor kluba ne može sam definirati iskorake momčadi. Igra protiv Evertona pokazuje da je Hajduk tehničko-taktički krenuo uzlaznom putanjom. Iznad svega se prepoznaje da s Carrilom i Brancom logika struke ima prioritet u odnosu na domaće folklore. Simbolika tog benefita je još jedna očitost, iskorak Nikole Vlašića. U redu i logici momčadi individualne vrline jednostavnije isplivaju na površinu…

    Eh sada, vraćamo se na ključne postavke. Kad protiv jakog suparnika neka momčad jednom odigra tako TE-TA kvalitetno, trkački dominantno te agresivno, znači da ona to može. Kad ona više ne igra tako, onda očito nije u pitanju potencijal, nego je to znak da nešto s njom, ili u radu s njom, ne štima. Hajduk je ovom igrom, i to je veliki profit euroljeta, najavio da može biti konkurentan za vrh HNL-a. Preduvjet je da osigura kontinuitet viđenog pristupa i posljedičnog učinka.

    Kontinuitet je magična riječ i za dobre priče Rijeke i noviju Osijeka, a da bi one nastavile rasti svaka u svojoj dimenziji i trenutku. Dinamo pak treba jasnu strategiju nove ere, što je logika nakon zaključenja izvanredne dekade uspješnosti. U svakom sumiranju ljetnog eurođira konačna je i realna brojka za naše klubove je u debelom plusu…

    Iz drugih medija