Daj, što ste smrknuti, pa bolje je ovako, zabili smo dva gola na San Siru, bili smo blizu, nismo bili ‘kanta’…, pokušavao je oraspoložiti riječke klupske kroničare Robert Ferlin.
No utjehe nije bilo. Gledajući sve ove godine Dinamo, ovaj je osjećaj bio sličan, ravan samokažnjavanju, mazohizmu. Iako je Rijeka, nota bene, protiv Milana odigrala bitno bolju utakmicu nego „modri“ u zadnjih o-ho-ho utakmica protiv ovakvog velikana, bila agresivna, stvarala više šansi od suparnika, konačno se i vratila u utakmicu a ne do kraja potonula, taj tupi osjećaj na kraju nalik je kao jaje jajetu. Preokreneš rezultat, imaš 2-2, i onda u 94. primiš drugi naivni gol na utakmici i odeš kući praznih ruku. Tješiš se, kao, da je s druge strane „veliki Milan“. No šipak.
vrtićki uzrast - Mi se nismo prepali, ali oni su iskusniji – pričao je Matic Črnic, dečko koji je s Acostyjem unio duh preokreta, no jedini su u četvrtak navečer bili u pravu Filip Bradarić i Matjaž Kek. Prvi je kapetanski priznao da je razočaranje golemo, a pogreške ravne vrtićkom uzrastu, dok je drugi nakon ataka na Upravu krajem kolovoza, sada nišan uperio i na svlačionicu:
- Pad koncentracije? Ma kakvi, kad imaš 2-2 u 90. i to propustiš, onda je to manjak inata i sportske želje. Neki igrači jednostavno ne mogu pratiti ritam, nisu više spremni dati sve od sebe. Kao da su opterećeni drugim stvarima, a to više nije slučajno – skinuo je rukavice Štajerac krenuvši u ring otvorenog garda.
Hoće li mu se taktika isplatiti, tek treba vidjeti, no iz ptičje perspektive čarobnog San Sira vidljivo je okom laika da stvari u Rijeci nisu kao lani. Nema sumnje da su igrači protiv Milana dali sve od sebe, da utakmica nije mjerilo Milanovih 200 uloženih milijuna i niti jedan riječki uloženi milijun, da je Rijeka na trenutke držala „rossonere“ na konopcima… konačno, i navijači su ih ispratili skandiranjem „šampioni, šampioni…“
zasićenost Ali, Kekove riječi suigračima je na malo blaži način spakirao i kapetan Bradarić. Što znači da odnosi unutar rujevičke utvrde nisu kao lani. OK, nema više Andrijaševića i Ristovskog, glavnih lanjskih poluga, no još je bitnije da ova momčad ne gori kao prošle sezone. Dok se Bradarić i Mišić bore i grizu travu, previše igrača nije na onoj lanjskoj razini. Od Eleza, preko Župarića, do Vešovića i Gavranovića (u Milanu bio na klupi!), to više nije to. Razmišljajući o neostvarenim transferima, zasićeni možda Rujevicom i Kekom, bez novih motiva nakon osvojenog naslova prvaka, nije ni bitno. Bitno je da očito postoji neki kuršlus, koji Kek u svome stilu želi riješiti. Prodrmati, bez fige u džepu, s cici-mici pristupom, koji igrači znaju itekako iskoristiti. Kek je tvrd, i tvrdoglav, ali Kek je trener koji je od ovih igrača stvorio marke, a od Rijeke šampiona. Rijeka je na San Siru pala kompozicijski, kao kod prvog gola kada su ostavili Andrea Silvu jedan na jedan na širokom prostoru, odnosno koncentracijski kod druga dva. A baš su to bile odlike šampionske Rijeke…
momčad na potezu Rijeka je na San Siru bila sjajna, ali je prosula punu kantu mlijeka. Sjajan će dojam ostati, baš kao i neosporive činjenice. Koje ističu i Kek i Bradarić. Ovo nije fajt trenera i igrača, ovo je poziv da se svlačionica pribere. Jer, ni Dinamo ni europsko proljeće još nisu umakli… Na potezu je momčad. J