Danas počinje teći 50. godina otkako je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova, jedan od dva europska trofeja koja su osvajali klubovi iz bivše Jugoslavije. Dinamo kup, koji se kasnije pretvorio u Kup Uefe i C. zvezda, koja je 1991. godine u Bariju osvojila Kup prvaka. To su stihovi jedne nogometne poeme, sve ostalo je - proza. A proza, ljubomorna, gruba proza ne stavlja pod sumnju Zvezdin Kup prvaka, već Dinamov Kup velesajamskih gradova, za koji neki “poznavatelji sporta” kažu da je bio u rangu Srednjoeuropskog kupa. U jeku histeriziranja oko Dinama, to je još jedan pucanj u izmučeni maksimirski klub. I vrlo smiješna teza na pješčanim temeljima.
U svojim analima, Barcelona i Valencia, koji su u deceniji kada se to dogodilo Dinamu, triput osvajali KVG, na svojim memorandumima su upisali taj trofej kao Kup Uefe. Ako se tim trofejem diče nogometni velikani, poput Barcelone, Valencije, Arsenala, ako je Juventus izgubio dva finala, ako je jedan od osvajača bio i Newcastle, te dvaput Leeds United, vjerojatno je to vjerodostojnije nego naša lokalna ljubomora. Na kraju krajeva, i Hajduk je 1970./71. godine igrao Kup velesajamskih gradova i nakon što je u prvom kolu prebrodio Slaviju u Sofiji, u drugom su posrnuli od Vitorije Setubal...
Nesportski je kada “jalnuši i diletanti” pokušavaju sniziti vrijednost jedinog hrvatskog europskog trofeja, zato jer je Dinamo meta opće antipatije. Jedno je pehar Kupa velesajamskih gradova, a drugo je ono u što se Dinamo danas pretvorio. U lošu legiju stranaca. Nesportski je omalovažiti pobjede nad Juventusom (3-0) i Eintrachtom iz Frankfurta (4-0), koji je sedam godina ranije igrao finale Kupa prvaka protiv Reala iz Madrida. Nesportski je i kada želite omalovažiti dolazak u Zagreb velikog engleskog igrača Jacka Charltona kao člana Leeds Uniteda, i zdravicu predsjednika Fife Sir Stanleyja Rousa u Esplanadi.
Srednjoeuropski ili Mitropa kup bio je natjecanje za treći nogometni svijet. Puno više je značio prije Drugog svjetskog rata, kada je Mitteleuropa u nogometnom smislu bila metropola kontinentalnog nogometa. Ako gledamo od 1980. godine, doći ćemo do zaključka da su SE kup osvajali C. zvezda (1968.), Partizan (1978.), Vojvodina godinu dana ranije, Čelik iz Zenice (1972.) i Iskra Bugojno (1985.). Posljednji osvajač, prije nego što je taj kup ugašen 1992. godine bio je Borac iz Banje Luke. Najčešće su ga osvajali talijanski klubovi, Udinese (1980), AC Milan (1982.), kada je bio u drugoj ligi, zatim Pisa, Bari, Torino. Zapravo, bilo je to nadmetanje jugoslavenskih, talijanskih i čehoslovačkih klubova. Dinamo nije bio u toj kategoriji...
Dinamo 1967. godine, to su bili naši “Beatlesi”. Nogometni šarm Štefa Lamze, Rudija Belina, Slavena Zambate i Zlatka Škorića i petog “beatlea”, a to su svi ostali, od Jukića, Kiša, Brnčića, Mesića, Pirića, Blaškovića, Ramljaka, Rore, Dautbegovića, Novaka, donio je Dinamu europski respekt, jer, Dinamo je u tom času bio rangiran kao peti klub u Europi. Danas je to drugorazredni nogometni ansambl, za koji je europski trofej fatamorgana, a ako hoćete vidjeti prave španere, možete ih vidjeti na ukusno dizajniranom Dinamovom kalendaru, koji je sav u znaku ‘67. I zato me boli kada nepozvani pametnjakovići žele omalovažiti rezultat Kupa u kojemu je igrao čak i slavni Sir Alex Ferguson, koji je u Škotskoj, kao centarfor Dunfermlinea, zabio “Žogi” Škoriću dva gola...