Nakon što su u dvije utakmice praktički imali na pladnju moćni Olympiacos, nogometaši Rijeke pokazali su da već imaju europski štih igre.
Trener Matjaž Kek, konzervativan po prirodi, nastavlja ponavljati mantru o “drugim brzinama Europe” te time nastoji usaditi igračima savjet o bezuvjetnoj koncentraciji. To međutim nije stvar odabira, biti fokusiran od prve do 90. minute, to je pitanje podizanja sposobnosti i kvalitete igre. Što duže možete dobro trčati i igrati po svom taktičkom opredjeljenju, to ćete duže, i lakše, biti koncentrirani. Procesi stjecanja te koncentracije podložni su (i) pitanju iskustva te pitanju osobne i momčadske kvalitete i njezina napretka.
Dakle, kako je Rijeka pod Kekom već stekla zavidna iskustva u Europi, a ovog ljeta bila blizu i Ligi prvaka, možemo kazati da prag njene koncentracije i prilagodbe ritmovima Europe raste. To što ne ide brže, pogotovo u momčadskoj priči, posljedica je stalnih promjena igrača, nečega od čega se ne može pobjeći jer je iz potrebe...
Nakon Olympiacosa Rijeka će ipak lakše igrati Europsku ligu. Prvo, zbog osjećaja napretka na tim eurorazinama, što podiže samopouzdanje i manje psihološki troši energiju u pripremi. Drugo, jer turnirski način ne postavlja imperative, nego privilegira natjecateljske postavke, a u tome se Kek osjeća kao riba u vodi. Treće, zato što je momčad u porastu forme i definiranog kadra. Četvrto, u kontekstu ove utakmice, zato što AEK sigurno nije bolji od Olympiacosa, a vjerojatno je kvalitetom i rejtingom nešto inferiorniji. Što opet ne znači da bi Rijeka trebala lakše pobijediti ili ostati neporažena jer, s druge strane, AEK je u odnosu na Olympiacos gladniji iskoraka, posljedično poletniji i svakako nema imperative koji su na Rujevici mučili gradskog im suparnika. No Rijeka sada ima svježe iskustvo kako se suprotstavljati sličnoj varijanti kvalitete i euronogometa.
AEK vodi španjolski trener, što se iščitava i iz detalja prijelaznog roka (doveo tri igrača Las Palmasa), ali i iz favoriziranja ofenzivnije taktičke postavke. Uz tipični iberijski taktički dril 4-2-3-1, Manolo Jimenez iskušao je od siječnja na klupi AEK-a i inačice s tri (3-5-2, 3-4-1-2) i četiri braniča (4-3-3, 4-4-2).
No u suštini je to trener koji od svojih igrača traži kontrolu lopte, posjed do trenutka ukazanja slobodnog prostora za napad na protivničkoj polovici. To je momčad koja dopušta igrati, što bi Riječanima trebao biti adut da nametnu svoju igru odnosno kontrolu lopte. Dijelom i prepoznatljivom agresivnošću.
No, po nama, ključno je da Riječani budu kompaktni kao protiv Olympiacosa, produže vrijeme pune koncentracije i s lakšim teretom rezultata pokažu gard i pristup igri kao prije četiri-tri tjedna u Ateni i Rijeci. Ništa manje od toga, a po mogućnosti (i logici) i nešto više, uz spoznaju da je to samo jedna od šest utakmica na bodove...
1. RIJEKIN GARD
Suparnikov rejting nominalno jest manji, ali Rijeka mora ponoviti gard utakmice protiv Olympiacosa. To znači adrenalin do daske uz maksimalnu racionalnost i bezuvjetnu taktičku disciplinu. S iskustvom play-offa Lige prvaka ova Rijeka, naprosto, mora biti bolja i pragmatičnija.
2. NEMA STRESA
Igra se turnir, šest utakmica, kombinacija je bezbroj. Zato se ova igra bez stresa ispadanja, a to onda omogućuje strpljivost, čak i onda kada publika pritišće za napad. Igra se na rezultat, a povoljan u ovom slučaju može biti i remi. Kako god bilo, nervozi nema ni povoda ni mjesta.
3. VEŠOVIĆ(IJADA)
Dobar je bek, nedvojbeno, iako ima određene “black-outove” kad se umori od igre “gore-dolje”. Nama se čini da je Vešović još bolji bliži golu suparnika. Takav tipa promjene ritma koji prodire i stvara višak teže je naći za napad nego osmisliti beka. Možda je to figura koja može promijeniti odnose.