Iako je jesen formalno tek stupila na snagu, 23. rujna, loših je terena HNL-a već svima navrh glave (i) za ovu sezonu.
Velike količine kiše, atipične za ljetno godišnje doba, natopile su travnjake hrvatskih stadiona. Posljedično su tereni blatni, posljedično je teže igrati, posljedično se igrači brže umaraju i lakše ozlijede, a najviše posljedično i dalje o infrastrukturi HNL-a razgovaramo kao o prvobitnoj zajednici.
Zašto elitna nogometna liga u Hrvatskoj ne može imati normalnije odnose, ponašanja, termine i logike, kao druge lige u Europi? Pogledamo li sudbinu HNK Rijeke, kluba koji je do prije pet godina bio na ivici bankrota, čiji je travnjak na Kantridi bio redovito poplavljen, s obrisima kaljuže kad se potom igra, jednostavno ćemo razumjeti bit očajnih terena HNL-a.
Nogometni profesionalci Hrvatske u prvom ovosezonskom glasanju za najbolji travnjak u HNL-u većinski su izglasali teren na Rujevici. Njemu je naime pripalo 116 glasova, Maksimiru 46 i Poljudu 14 glasova.
U čemu je dakle tajna Rujevice? Stvar je vrlo jednostavna: netko je uložio novac, izabrao je najbolje rješenje i realizirao ga. Igralište Rijeke ima omjer 70% prirodne trave i 30% umjetnih vlakana, koja su, prije svega, definirana kao učvršćivač prirodnih travki, te ga zato uspijevaju maksimalno očuvati. Takav je travnjak izdržljiviji od prirodne trave i može ga se koristiti puno više nego običan teren, a za njega proizvođači daju garanciju od najmanje desetak godina. Drugi razlog zašto je Rujevica kvalitetna i pored velikih količina padalina leži u modernijoj izvedbi drenažnog sustava.
Dakle, cijeli taj “luksuz” za hrvatske prilike - a zapravo temeljni uvjeti za normalan nogomet u Europi - stoji maksimalno oko 5 milijuna kuna. Za taj se iznos može izgraditi vrlo kvalitetna drenažna mreža, postaviti vrhunski travnjak i osigurati sustav automatskog zalijevanja.
Ni ideje ni plana...
Nakon Rujevice, Maksimira i Poljuda kao primjera pristojno riješenih travnjaka, recimo da u kritičnim zonama ostaju Pula, Koprivnica, Vinkovci, Osijek, uz specifičan slučaj Kranjčevićeve (koju trenutno dijele dva kluba). Govorimo o četiri igrališta čija bi kompletna renovacija - kojom bi se dobilo većinski kvalitetne terene u HNL-u - koštala 20 milijuna kuna.
Tom bi se investicijom mogla bitno poboljšati kvaliteta nogometa, logičnije terminski odrediti sezona (prosinac i veljača s više utakmica), povećati ljetni odmor profesionalcima.
Sve bi to bilo i u interesu HNS-a, koji osim brige za nogomet ima i interes reprezentacije. Dakle, kako je moguće da HNS, nakon toliko godina, nema ideju, a kamoli plan da s klubovima i njihovim lokalnim samoupravama osigura 20 milijuna kuna, što je banalan iznos u kontekstu profita za nogomet?
Da to nije znanstvena fantastika pa se ne može riješiti, dovoljno se podsjetiti fame o reflektorima. HNS je i tim “uvjetom” klubovima pokazao da nema jasnu viziju prioriteta, a, bogme, ni jasnu logiku.
Oni su nametnuli klubovima - a samim time i lokalnim upravama - da svaki stadion mora imati prvo reflektore, a potom brojače. Dva dobrodošla infrastrukturna uvjeta, naravno, ali tek nakon što se riješe temeljni uvjeti, a to je svakako travnjak na kojem se može igrati većim dijelom godine. Reflektori koštaju 7-10 milijuna kuna, brojači od milijun kuna naviše. Dakle, itekako se prije moglo riješiti terene...
Davor Šuker proljetos je obećao (!) da će HNS intervenirati i uložiti novac da HNL stadioni imaju kvalitetne travnjake. Hoće li to ispuniti? Postoje informacije da je HNS spreman pomoći klubovima, pa ostaje vidjeti je li doista tako...