Lijepom pobjedom u Belfastu zaključena je reprezentativna godina 2016. Bilo bi logično u analitičkom kontekstu da struka tretira učinjeno kroz 8 natjecateljskih i 5 prijateljskih utakmica. Struka u hrvatskom nogometu, doduše, nema institucionalnu važnost. Niti je cehovski organizirana, niti cehovski istražuje, analizira i zaključuje.
Da jest, onda bi vjerojatno protresla (i) Vatrene teme godine na izmaku, pojasnila njene plusove i minuse te iznijela argumentirane stavove kako bi se iduće godine moglo postići napredak, odnosno u viziji 2018. godine kako iskoračiti na velikom natjecanju. To bi naravno bilo stručno promišljanje, a svako takvo je kritičko i konstruktivno. Ono ne zadire u samostalnost izbornika i nije napad na njegov rad. To bi ustvari trebalo biti doprinos i olakšanje tom delikatnom poslu.
Struka bi dakako trebala istu metodologiju argumentiranja ponuditi u svim temama, je li riječ o omladinskim selekcijama, izborima trenera ili preporukama kako organizirati natjecanja mladih, Ligu… No, nema toga u nas pa ne čudi što struka nema specifičnu težinu ni u javnosti, a koju bi po logici stvari morala imati. Tu i tamo možete čitati i slušati trenerske lamentacije na pojedine teme, pa većinom i njihove “prilagodbe stava”, ovisno o trenutku, temi ili trenutnom rezultatu…
Lopta u noge
Odmak od stručnih metodologija možete prepoznati i u našim klubovima. Kad ih primijetite u najboljim i najbogatijima, onda je lako shvatiti da su “strani jezik” u klubovima gdje nema dovoljno novaca, organizacije i uspjeha. Uzmimo nekoliko primjera. Rosteri igrača i njihova struktura.
Naš najbolji klub, Dinamo, već par mjeseci odaje različite ideje budućih selekcija. U jednom trenu emitiraju se teze kako će biti oslonac na mlade domaće snage i nekoliko jakih inozemnih pojačanja. U drugom trenutku uslijede najave kupovina više stranaca, da bi se u trećem govorilo kako će se prioritetno kupovati u HNL-u. Koja je u stvari najbolja varijanta za klub takvih ambicija, materijalnih moći i strateških potreba? O tome svatko može imati svoje mišljenje i generalno može biti u pravu. No, struka je ona koja mora dati argumentirane odgovore, uzimajući u obzir temeljnu politiku kluba, uvjete i potrebe, na pitanje kakvu momčad selekcionirati i na koji rok.
Ogledni primjer tog stručnog odmaka je aktualni roster Dinama. U njemu primjerice imate 4 polušpice, iako Modri igraju 4-3-3 sustav, ili u posljednje vrijeme 4-2-3-1, gdje je barem 2 takva profila viška. Slično kao što u redu brojnih veznih igrača praktično nema jednog hitrog koji može stvarati višak u sredini, odnosno tražiti dubinu, nego uglavnom traže loptu u noge. Na tom tragu stručno nejasnih selekcija je i primjer Hajduka, koji u svom rosteru imaju čak 5 praktično prvih špica. Kako to rade inozemni klubovi? Svatko ima svoju ideju igre i posljedično strukturiranja rostera, no više-manje se on puni po sustavu dupliranih pozicija (20) u polju, plus 3 vratara, uz 1-2 odstupanja s dodatnim igračem. Dok Dinamo ima 31 i Hajduk 32 igrača, Juventus ima u rosteru 25, a Bayern 26 igrača. Koji je izbor logičniji, onaj manji i to klubova koji igraju na najvišim razinama kvalitete i fizičkih zahtjevnosti, ili klubova koji veći dio sezone igraju HNL?
Kad bi struka imala značajnije mjesto u HR nogometu, a to znači da utječe na njegov razvoj, onda bi svakako mogla, i morala nametnuti vladarima da se, primjerice, ograniči broj igrača u rosteru po jednom klubu. Osim što bi se time rasteretilo proračune klubova, igračka bi se supstanca kvalitetnije rasporedila po više klubova, a time dobila na draži i konkurencija. Ona je (za) sada prioritetno određena financijskim faktorima i omogućuje apsolutnu dominantnu poziciju bogatijih. Oni kontroliraju najviše igrača, i one koji im ne trebaju drže po strani, što u konačnici nije dobro ni za njih, a ni za ligu.
Žaljenje trenera
Kako one koji nameću pravila igre u HNL (i) o tim stvarima baš i ne diraju stručna promišljanja, tada je jasno da je HR nogometa u suštini carstvo improvizacije i nelogičnosti. Činjenica je da tamo gdje nema stručne logike najviše i prvi stradavaju upravo treneri. Utoliko je najteže razumjeti kako oni uopće trpe takve odnose gdje su praktično sporedni i sve nevažniji akteri nogometne priče.
I još nešto. Kad sa većinom trenera razgovarate o svemu navedenom, onda će vam oni u vlas govoriti iste stvari, žaliti se da su žrtve i da moraju raditi u neprirodnom okruženju, govorit će o sucima koji im kroje sudbinu i pogotovo će govoriti o HNS-u kao ključnom faktoru koji doprinosi marginalizaciji struke. Kad o tome trebaju javno, kad trebaju braniti svoj ceh, onda će im retorika uglavnom biti suprotna. To je glavni razlog što su stvarno sve manje važni, a ne da im netko ne da naprijed. Lako je tako lamentirati, ali imaju status točno onakav kakav zaslužuju…