Split, 050917.
Josko Vlasic, bivsi desetobojac.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Foto: Ante Cizmic / CROPIX / CROPIX

SN INTERVJU TJEDNA

JOŠKO VLAŠIĆ ZA SN PROGOVORIO O REKORDNOM TRANSFERU HAJDUKA Treneri u Hajduku Nikolu su uglavnom tretirali kao zakrpu!

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 09.09.2017. u 15:15

  •  

    Postoji puno slika o Jošku Vlašiću (61) koje možete pronaći na hrvatskom medijskom prostoru. Na nekima ćete ga možda doživjeti kao čovjeka koji život provodi u stalnoj borbi, u sukobima, u traženju pravde... Na drugima kao trenera i roditelja koji živi u nekom svom svijetu, tvrdeći da će od klinca koji ima pet godina napraviti nogometaša za svjetski nogomet.

    Nogometni stručnjaci će ga doživjeti kao atletičara koji je umislio da zna nešto o lopti, možda čak i više od njih, a u atletskim krugovima će bježati od njega jer ima ‘luđačke’ metode treninga. Pronaći ćete i priče kako bi “Blanka skakala 215 cm da ju je trenirao netko stručan, a ne Joško”, kao i da bi “Nikola možda i postao igrač da ga Joško nije tako napumpao mišićima”.

    Međutim, Joško Vlašić je - kad ga dobro upoznate - samo čovjek i stručnjak koji se nevjerojatnom upornošću i radom trudi ovom svijetu podariti sve najbolje od sebe. I doista treba biti hrabar pa reći da to ne radi vrhunski, ali i daleko iznad standarda okoline u kojoj živi. Ponajbolja visašica svijeta svih vremena i nogometaš koji je već s 19 godina čvrsto zakoračio na veliku scenu plod rada koji traje više od 40 godina. Treba li još nešto dodati?

    Naravno da je izravni povod za veliki intervju bio transfer Nikole Vlašića u Everton, najveći u bogatoj povijesti Hajduka. Gospodine Vlašiću, možete li sada malo odahnuti i uživati u spoznaji da ste nakon 15 godina rada s Nikolom stvorili igrača za vrhunski europski nogomet?

    Split, 050917.
Josko Vlasic, bivsi desetobojac.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
     

    Doista sam odahnuo

    - Doista sam odahnuo, ali ne samo da sam ja odahnuo, nego sam vidio da je ovo što se dogodilo nešto što će promijeniti život moje cijele obitelji, nešto što će ispisati novo poglavlje u našim životima. Transfer u Everton bitno mijenja naše životne okolnosti, a više od svega daje potvrdu kako je nešto što se dugo godina zidalo i stvaralo na koncu donijelo željeni, vrhunski rezultat. Takav transfer, takva potvrda Nikoline vrijednosti u svima nama budi dodatni entuzijazam da još čvršće nastavimo putem kojim već godinama koračamo.

    Katkad ste vi djelovali pomalo nestrpljivo, znali ste istupati u javnosti i pričati o Nikoli dok je bio dijete, dok je tek stupao na nogometnu scenu. Nisu li ti istupi bili dodatni teret na nejakim leđima, jer mu je već i samo prezime Vlašić bilo teret?

    - Od dana kad je Blanka krenula s vrhunskim rezultatima, a to je bilo još 2000. godine, obitelj smo koja budi znatiželju. Koliko god pokušavao, ne možeš živjeti izvan svijeta, to ne bi bilo ni pošteno, jer sportski uspjesi nadahnjuju ljude, daju im radost i nadu. Kad je Nikola krenuo s nogometom, brzo se počelo šuškati da ima talent. Nisam ja uzeo megafon objavljujući ‘čujte i počujte’, nego su novinari i urednici smatrali da bi to mogla biti zanimljiva priča. Naravno da bih ja dao neka svoja razmišljanja, a puno je njih na koncu izvađeno iz konteksta pa bi to ispalo nezgrapno.

    Jeste li doista izjavili da će Nikola biti novi Messi i da će igrati u Barceloni?

    - Neki su rado moje izjave “on može biti” pretvarali u “on će biti”. Tvrditi da će se nešto stvarno dogoditi nije u domeni mojih sposobnost. Talent koji je imao na neki me način obavezao. U ovih 15 godina, koliko ova avantura traje, doneseno je mnogo dobrih odluka te su se izbjegle mnoge stranputice i zamke. Blagoslovljen sam tim predivnim putem isprepletenim svim životnim bojama.

    Znamo da ste Nikolu počeli trenirati dok mu je bilo samo pet godina?

    - S Nikolom sam počeo ‘raditi’ kad je imao četiri i pol godine, ali i mnogo ranije igrali smo se loptama različitih boja i veličina; kotrljajući ih, gađajući, bacajući ih, hvatajući u njihanju na konopcu... Radovalo me njegovo oduševljenje u tim igrama i nisam siguran tko je od nas dvojice više uživao. Trener sam, cijeli život sam u sportu, i nikada ranije niti kasnije nisam vidio tako motorički sposobno dijete. Spoj koordinacije, brzine i snage te motivacija da izvede neki zadatak, uspješnost i radost u svemu tome, sve to bilo je nadnaravno. Prije nego sam počeo relativno kasno trenirati atletiku stalno sam igrao nogomet i za mene je dugo postojala samo ta igra. Pokojni otac zdušno je navijao za Hajduk te jednom s Bićem Mladinićem dogovorio moj odlazak u Hajduk da me vide. To je propalo zbog toga što sam baš u tom trenutku dobio gripu. Bio sam dobar; brz, dobrog driblinga, igrao objema nogama, možda sam mogao postati nekakav igrač, ali život me na koncu odveo drugdje. Ova ljubav prema nogometu i Nikoline sposobnosti iznjedrile su odluku da krenemo.

    Nikola je prošle jeseni osjetio i prve prave zvižduke navijača upućene baš njemu?

    - Jednom ga je prigodom Pušnik izvadio iz igre, a Poljudom su se prolomili zvižduci. Bio sam na stadionu i čudio se. Pitao bih one koji su zviždali, pa i one koji su ga napadali kroz medije, kako to oni vide nogomet? Momci, a neki od njih ljudi s djecom koji su tada igrali u Hajduku, bili su duboko svjesni da egzistenciju u životu ne mogu riješiti igrajući za Hajduk i svi su oni kroz utakmice tražili put do bogatijih europskih klubova. I onda im netko kroz zvižduke želi reći da se njima ne trči, da se ne bore, da ne žele pobjedu, bolju budućnost sebi i svojoj djeci. Netko ih je doveo, izabrao, trenirao te im pripremao taktiku, te ih doveo do takvog stanja koje se vidi na terenu. Onda se zviždi igraču, a ne onome ili onima koji su najveći krivci. To je meni jednostavno bilo nerazumljivo.

     

    Loptanje u stanu i liftu

    Što može raditi otac na treningu s tako malenim djetetom?

    - Krajem svibnja 2002. uzeo sam dva mala gola stavio ih u dvorište te smo on i ja igrali dva na dva s nekom drugom dvojicom. Igralo se do šest golova i pobjednici su ostajali u igri, a drugi su se mijenjali. Tako smo proveli cijelo ljeto u igri od šest popodne do 10 navečer. Kasnije smo odlazili u parkić na Mertojaku, a te zime često i u park na Zvončacu. I izvan toga je lopta bila centar svega u stanu, u liftu, na ASK-u. Uvijek smo igrali. Našli bismo djecu koji bi bili sretni da mogu igrati, stavili bi branke i krenuli...

    Nikola je, čujemo, stalno pobjeđivao?

    - Pazio sam da bude tako i da Nikola uglavnom zabija golove, jer sam mu na taj način bildao pobjednički mentalitet, a i pobjede su ga kao dječačića oduševljavale. U tim igrama lagano sam mu usađivao linije kretanja, dupli pas, lijevu nogu... Kad bi zabio ljevicom, odmah bi me značajno pogledao, “tata, jesi vidio?”.

    Lopta je uvijek bila sastavni dio vaših treninga?

    - Sjećam se našeg držanja posve lagane lopte u zraku dodavajući se međusobno glavom. Rekorda od 10 pa 100..., pa držanja lopte u zraku naizmjenično je dodavajući nogom i tih rekorda, igra primanja lopte u trima koncentričnim krugovima gdje bi on stojeći u sredini primao loptu od mene pokušavajući je primiti a da on i lopta ostanu u prvom krugu što je nosilo 5 bodova, drugi 3... stvarao sam mu kriterije uspješnosti u tehnici. Kasnije su same vježbe postajale sve složenije i zahtjevnije.

    Nikolu ste s osam godina odveli u Omladinac, maleni klub u Splitu? On je tada već bio jako obučen igrač?

    - Prije Omladinca jednu je godinu, uz ove dvoranske treninge, radio individualno sa Zoranom Vulićem. Iznenađujuće je prihvatio taj rad. Inače, na prvoj utakmici za Omladinac zabio je dva gola te nizao suparnike kao od šale. Franko Bogdan, koji je bio trener i šef nogometne škole, bio je zadivljen.

    Joško je posebno želio podvući i ulogu Harija Vukasa, koji je Nikoli u igri dao slobodne ruke, ali je napravio jedan čudan postupak u svojoj prvoj utakmici:

    - Hajduk je gostovao u Rijeci, na tribinama je bio trener Reja s Vučevićem i Brbićem, došao je vidjeti momčad pa odlučiti hoće li doći na klupu Hajduka ili ne. Vukas je Nikolu stavio na klupu, što mi je bilo neshvatljivo. Hoćeš stranog trenera nagovoriti da dođe, a jedan od najpotentnijih igrača ti sjedi na klupi. Da ga je Reja vidio, možda bi rekao da će doći, možda bi ga inspiriralo da od talenta napravi igrača. To Vučević kao sportski direktor nije smio dopustiti.

     

    Dvostruki motiv

    Kad je Nikoli bilo 12 godina, procijenili ste da je trenutak za odlazak u Hajduk?

    - Na Poljud je stigao u siječnju 2010. godine. Bio je malen, ali je bio gotov igrač, sa svim temeljima nužnim da se dalje nastavi razvijati. Imao je igru s obje noge, dribling, udarce, agilnost, brzinu, sve je kod njega bilo napravljeno na pravi način i na vrijeme. Znate, ako biljku ne zalijevate dok joj je vrijeme, ona nikad neće narasti koliko je mogla koliko god je poslije toga zalijevali. Kad sam na traženje Vučevića odlučio prebaciti Nikolu u Hajduk, već sam tamo radio u omladinskom pogonu, znao sam točno što ga čeka. Radio sam prije toga i u Omladincu, četiri godine sam volontirao i pomagao Franku Bogdanu. Mislim da smo napravili velike stvari.

    A kako ste vi došli u Hajduk? U to vrijeme Blanka je već bila najbolja visašica svijeta, a vi njezin trener?

    - Vučević je bio pun zanosa i zdušno me nagovorio da dođem. Prezentirao mi je sjajan program u kojem sam na svom polju imao neograničene ovlasti i prostor za rad. Isto me htio u bilo kojem vidu, makar kao mentora. Osim trenerskog izazova, dobio sam priliku da sa svojim radom na Poljudu pripremim teren i za Nikolin dolazak. Bojao sam se negativne transformacije, posebno uobičajenih trčanja na marjanskom asfaltu koja su tada redovito prakticirana ustrajnom metodom iznad praga podražaja. Tako sam imao dvostruki motiv.

    I kakvi su bili rezultati vašeg i Vučevićeva rada?

    - Treba kazati kako sam pristankom da dođem u Hajduk sebi jako zakomplicirao život, ali i podigao organizaciju na novu razinu, jer je Blanka i sve oko nje zahtijevalo veliki napor. U Hajduku se radilo ozbiljno i dobro, prva godina odmah je bila sjajna. Negdje u siječnju 2009. godine bilo je finale Kupa za kadete i juniore. Igralo se turnirski, pet najboljih momčadi, dan za danom, svaki sa svakim. Nizali smo pobjede kao na traci i uvjerljivo pobijedili sve, čak i neprikosnoveni Dinamo. Nakon toga se odmah promijenio sustav natjecanja, ha-ha...

    Što se potom dogodilo, zašto ste stali na tom putu?

    - Vučević, koji je u to vrijeme bio šef omladinske škole, imao je veliki pritisak da preuzme prvu momčad. Na koncu su ga nagovorili. Na Poljudu sam uz pomoć sina Marina i uz podršku nekih drugih napravio neke revolucionarne stvari, čak sam svojim novcem financirao trojicu ljudi koji su radili sprave bez kojih nisam mogao kvalitetno raditi svoj posao.

    Hajduk nije imao novca za te sprave ili...?

    - Imao je novca, i kupio dosta rekvizita i opreme koju sam tražio, ali trebalo je dosta toga napraviti jer ili je bilo jeftinije ili toga nije bilo u ponudi.

    Dakle, nakon Vučevića ste i vi otišli?

    - Više nije imalo smisla da ostanem, jer moj rad bez homogenosti nije imao smisla. Hajduk tada kao da nije dovoljno prepoznavao naš rad, da je bilo vremena i podrške, mogli smo napraviti vrhunsku platformu za razvijanje mladih igrača. Ja sam otišao, a Nikola je ostao... Kod Vučevića je postojao jasan stav o sustavu igre i razvoju igrača, ali kasnije se to izgubilo. Tako sam barem ja to vidio.

    Šteta...

    - Da me krivo ne shvatite, bilo je na Poljudu nekih stvari koje su bile jako dobre, na odličnoj razini, ali bilo je i nekih koje je trebalo popraviti.

    Hajduk ni danas nema ozbiljan individualni rad s klincima?

    - Nisam upoznat s današnjim programom Hajduka u tom smislu.

    U kakvim ste odnosima s ljudima iz Hajduka, pita li vas tko za savjet?

    - Predsjednik Kos mi je ponudio suradnju čim je došao, ali zahvalio sam se, jer imam definirane ciljeve i ne želim se rasipati. Nedavno mi je i predsjednik Nadzornog odbora Marasović ponudio da budem u timu stručnjaka koji bi pomogli Hajduku. Odgovor je bio isti. Doduše, rekao sam Marasoviću da sam uvijek raspoložen za savjet i da me u klubu uvijek mogu nazvati kad ih nešto zanima.

    Danas mnogi misle da je Vučević napravio za Hajduk loš ugovor s Nikolom. Prva tri milijuna su Hajdukova, ostalo se dijeli...?

    - Vučevićev ugovor bio je fantastična stvar za Hajduk, ne vidim kako je mogao biti bolje napravljen. Tri milijuna koja fiksno ostaju Hajduku doista su veliki novac, posebno kada pogledate iznose za koje su igrači, koji su bili i daleko veća projekcija kluba od Nikole, odlazili u inozemstvo. Da je Nikola otišao za tri milijuna, svi bi rekli da je to dobar posao, a sav bi novac pripao Hajduku. Ovako je Vučević napravio sjajnu stvar za klub. S druge strane Vučević je dobro znao koliko je obitelj godina i rada uložila u Nikolin razvoj i to je izrespektirao. Nemojte zaboraviti i da smo i prije tog potpisa imali na stolu jako puno financijski odličnih ponuda sa strane.

    Je li Nikola mogao otići i za veći novac? Vi ste uvijek govorili da ne smije otići za manje od 10 milijuna?

    - Nikola se mogao bolje prodati, a nije, jer kako sam kazao, Hajduk je bio talac nekih trenera. Oni su gledali isključivo svoj interes. Hajduk je u nekoliko navrata napravio katastrofalne pogreške koje su Nikolu mogle koštati karijere. Tada sam morao istupiti i spasiti situaciju jer se radilo o mojem djetetu. Naravno, moja i njegova sreća je bila što sam u struci i što sam mogao detektirati problem te pravilno djelovati. Za neke pomake trebaš vrijeme i veći ili manji trud, ali neki pomaci mogli su se dogoditi posve jednostavno i bez muke.

    Kakvi pomaci?

    - Kad kupiš iPhone, odmah se diviš i kutiji u kojoj je upakiran. Toliko je lijepa da je ne želiš baciti ni kad izvadiš mobitel iz nje. Zamislite kako bi izgledalo da je iPhone zapakiran u smeđu papirnatu vrećicu i otvor zalijepljen selotejpom. Kada nekoga želiš istaknuti i poručiti ‘svijetu’; mi ovom igraču vjerujemo, on je najbolji i cijenimo ga tako da ga i vi ‘potencijalni kupci’ morate cijeniti, onda se u nogometnom svijetu tom igraču na leđa stavi broj deset, dade mu se da penalima koje uspješno izvodi pumpa statistika, dade mu se da izvodi prekide. Ako je u Los Angelesu protiv Meksika svaki njegov korner bio gol-šansa, zašto tako ne bi moglo biti i u Hajduku… S druge strane, svakako treba respektirati činjenicu da je otišao za sjajan novac, a nije pravi A reprezentativac te Hajduk ne igra skupnu fazu Europske lige... S druge strane, jasno nam je da iz Dinama ne bi otišao ispod 20 miljuna eura.

     

    DRUGI DIO INTERVJUA PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU OD NEDJELJE

    RAZGOVARAO ROBERT ŠOLA

    Iz drugih medija