Bio je 29. kolovoza 2013. godine kada je Mujanovićevim golom u sučevoj nadoknadi Rijeka eliminirala bundesligaša Stuttgart i ostvarila prolaz u Europsku ligu.
Tada senzacionalan rezultat, koji je već sam po sebi, ali i zbog dramatike u kojoj je nastao, oduševio svakog nogometnog poklonika u Hrvatskoj, bio je, zapravo, prva najava stvaranja velike Rijeke. Možda je primjerenije reći, stvaranja momčadi koja će imati moć ostvariti povijesni prvi naslov državnog prvaka.
Nastali na žgarištu
Zašto Stuttgart? Zato što su se tada mogla nazrijeti tri ključna čimbenika onoga čemu svjedočimo danas. Prvo, da Rijeka ima moć ispuniti “nemoguću misiju” i djelovati na Neckar Stadionu kao jaka škvadra, a ne uplašena družina s periferije.
Drugo, da imaju hijerarhijsku strukturu više razine, od predsjednika, preko trenera, do navijača. Treće, da nova Rijeka, nastala godinu i pol prije na zgarištu neformalno bankrotiranog kluba, ima novac! S ta tri faktora bilo je samo pitanje vremena kada će se dogoditi povijesni iskorak...
Primijetit ćete da u strukturu nismo uvrstili igrače. Nepisani je nogometni zakon da su upravo oni najvažniji akteri. Tako je i u Rijeci. Međutim, u ovom se slučaju upravo po tome prepoznaje snaga vladara (Damir Mišković), redatelja (Matjaž Kek) i navijačke vojske (Armada).
Oni su, naime, konstante petogodišnjeg uspona Rijeke, a igrači su se mijenjali gotovo kao na traci. Dakako da je svaki od njih dao svoj doprinos ovom uspjehu, ali protagonisti su predsjednik, trener i oni koji su stvarali kontinuirano sjajnu atmosferu gdje god je Rijeka igrala i nosili momčad s Rujevice.
Damir Mišković uvijek će se pozivati na Gabrielea Volpija, što je u skladu s lojalnosti poslovnom gazdi i 30-godišnjom suradnjom. No ova je Rijeka prvenstveno Miškovićev proizvod jer je Riječanin emotivno vezan za svoj kraj i dovoljno zanesen da gazdu potakne da uloži u klub. Da nema riječkih ljudi (poglavito Miškovića), ne bi Volpi mario za Rijeku.
Usto, Mišković je taj koji je slagao strukturu i strategiju kluba. Ukupno 50 milijuna eura investicije, u klub i kamp/stadion, definitivno je fantastičan ulog u HNL okvirima.
Na tom je temelju Rijeka iskoračila, ali, nota bene, kupovala je igrače za male iznose (najviše je dala za Gavranovića, 1,2 milijuna), a prodavala za puno više (Kramarić je otišao 9 milijuna eura). U pet posljednjih godina Rijeka je prodala igrača za preko 25 milijuna eura. Najbolji je primjer Mitrović, koji je kupljen za 130 tisuća, a prodan za 4,2 milijuna eura.
Čovjek koji je unatoč stalnim mijenama igrača držao visoku razinu učinkovitosti momčadi drugi je najzaslužniji tip. Matjaž Kek četiri godine zaredom iznova slaže škvadru, a bilježi kontinuirani uspon! Prve sezone 57, druge 73, treće 75, četvrte 77 i pete (najmanje) 88 bodova!
Rast i stagnacija
Zato nije u pravu trener maksimirskog kluba Ivajlo Petev kada kaže da je Dinamo sam kriv što je prekinuo 11-godišnju dominaciju u hrvatskom nogometu.
Dinamo je, naime, na razini svojih učinaka. Otkako je Keka, Modri su imali 77, 84, 88, 85 i sada (najmanje) 80 bodova.
Dakle, Rijeka je rasla, a Dinamo baš i nije. Što znači da je, ukupno gledano, prvi povijesni naslov na Kvarneru istinska nogometna pobjeda Rijeke!
Svatko tko voli nogomet treba iskazati, kao onomad u Stuttgartu, uistinu velik respekt uspjehu HNK Rijeke...