Stanko Poklepović, popularni Špaco, poznati nogometni trener, jedan od onih koji širi znanja o toj igri, ali je i osvjedočeni pobornik fer pleja, korektnog ponašanja, krajnje uljuđenosti, oporavlja se od zdravstvenih problema, pa je ipak nezadovoljan:
- Ma ja sam uvijek bio jak, imam šake da bi udarcem moga koga ubiti, imao sam, noge takve da sam prijatelju iznio na leđima ormar na sedmi kat, a sad ne mogu ni u zahod bez hodalice...I sve mi se dogodilo preko noći, odjednom sam postao nemoćan.
Poklepoviću se zakomplicirala jedna ozljeda na nozi, začepila se kapilara, pomodrili su prsti, uslijedila je amputacija četiri prste na nozi, uz to su se javila komplikacije s bubrezima, pa s nekom bakterijom u krvi, uslijedili su dramatični dani liječenja i sad je dobro, bez obzira na to što kuka kako ne može ni makac bez hodalice. Još malo, kad baš zatopli onda će Špaco u svoj azil, u Milnu, na Braču okružen pažnjom svojih najbližih, supruge Kite, dvoje djece i čak petero unučadi.
- Privremeno sam osuđen na fotelju, a to mi nikad nije bila navika, uvijek sam bio u prvom planu, radnom zanosu, kao inženjer u brodogradilištu Split, petnaest godina kao igrač Splita i evo sad, bogati koliko vremena, čak 45 godina kao trener. Dobro, zadnjih par godina sam u autu, u mirovini, ali ipak osjećam se kao trener.
Čudesna je karijera Poklepovića, najprije vezni igrač splitskih “crvenih”, onda trener klubova u sedam država, izbornik Hrvatske i Irana, tako da je zaslužio trofej “Ponos navijača”, koji su mu dodijelili navijači reprezentacije Hrvatske iz udruge “Uvijek vjerni”.
-Bilo mi je drago, baš sam počašćen, žao mi je što nisam bio u stanju osobno preuzeti Vatrena krila, trofej je kod Zorislava Srebrića, jedva čekam da mi ga pošalje. A čujte, koliko god vam to može zvučati neskromno držim da sam zaslužio takvo priznanje. Jer balun je moj život, nogomet mi je mnogo toga dao, ali i ja njemu.
Sad su ga izabrali za predsjednika trenerske organizacije splitsko-dalmatinske županije, odmah se dao na posao, “jer imam što kazati, prenijeti svoje spoznaje i iskustva”. Ipak ga muči kako posljednjih par godina, otkako je napustio klupu Hajduka 2015. nije iskorišten. Špaco je u onih pet šampionskih godina Hajduka sedamdesetih godina prošlog vijeka bio pomoćnik Tomislava Ivića, pa je kasnije u četiri navrata samostalno vodio “bijele”.
-Tri puta su me škartali, nepošteno, nepravedno, bez veze, a četvrti put sam ja sam rekao predsjedniku Marinu Brbiću: “Smjeni me, makni me...” Međutim, mogao sam, dapače morao sam po svim pravilima ostati u pogonu kao savjetnik, kao mentor. Svojevremeno je taj zaborav doživio i Ivić. Ne mogu shvatiti te ljude koji danas vode Hajduka da sve mijenjaju, sve trenere, osoblje, čak i pralje. Doveli su toga Gojuna, neka mi oprosti i Kos i Gojun i svi zajedno, ali je li stvarno moguće da svi moraju biti sa strane, da tu nema čovjeka s korijenima Hajduka.
Gušt je razgovarati s Poklepovićem o balunu, njegovo znanje je preveliko, Špaco vrlo plastično objašnjava situacije na terenu, zahtjeve igre, on uočava novitete, zna kako sve to primijeniti na treningu. Smeta ga kad čuje da on filozofira o balunu, jer “moja tumačenja su čista, jasna, praktična”. Pripremio je Poklepović u svojem kompjutoru brojne vježbe, načine treninga, bit će to vrijedna stručna literatura od koje će – kaže Špaco – “i ovi pridošli na Poljudu imati što naučiti”.